Beseda o ljubavi i graditeljstvu

I posta Reč. Iz Reči se iznedriše narodi, od naroda postadoše otadžbine. Tako nastade i Srbija. Rasla je, menjala se, bila junačka i bila pokorena, patila je i cvetala, ali je uvek bivala naše ognjište,  majka  i  mudrost.
Naša Srbija je lepotica – darovana od Boga rodnom ravnicom, zelenim brdima koja vino toče, plavim rekama – venama života. Bila je i ostala nadahnuće  mnogima.
Mi , ponekad se čini, ne vidimo svu njenu lepotu zato što smo zaboravili kako se zemlja voli i gradi.
Kako se to zemlja voli?
Ona se voli kao najdivniji cvet – moramo je strpljivo i neprestano negovati da bismo mogli da uživamo u njenoj lepoti. Treba je pokazivati svima jer imamo čime da se ponosimo. Što je više budemo negovali, ona će sve lepša biti. Zemalja se voli tako što pritekneš u pomoć nevoljniku, nahraniš gladnog, zapevaš sa komšijama, naučiš da praštaš i  ljubiš bližnjeg svog. To je naše nasleđe kojeg ne smemo  da se odreknemo.
Kako se zemlja gradi?
Temelje  Srbije postavili su  velikani naše istorije. Sveti Sava, Dositej  i  Vuk  su pokazali put kojim  ova zemlja treba da ide. To je put znanja, zajedništva i saradnje,  put koji vodi napretku i boljitku.  Znanje je imanje. Njega nam niko ne može uzeti. Narod bez znanja je sputan o vlastitu nemoć i nigde neće stići.
Srbija je kuća svih nas koji u njoj živimo, a svaki pravi domaćin brine o svojoj kući. Mi, njeni građani, činimo je onakvom kakva jeste. Sigurno ne možemo promeniti svet ali možemo promeniti sebe. Ako je prljavo-počisti, ako je porušeno-sagradi, ako je lepo-ne naruži, ako je tuđe-ne diraj! Ako je drugačije – poštuj, ako je tvoje-čuvaj!  Ako je muka-nadaj se,  ako je dobro – ne razmeći se!
I ostade Reč da nikada ne zaboravimo ko smo i gde smo!
Iz poštovanja prema prošlosti i odgovornosti prema budućnosti , ostajte mi zdravi, mudri, vredni i dobri!
(Izvedeno na  Savindan 2016.)

                                                                                                                                        Autor:  Dina   Zavarko