Branislav Boričić, dekan Ekonomskog fakulteta: Svi pamtimo jednog učitelja

 
Ishod nečijih studija može da odluči samo jedan profesor – bilo da zbog njega odustane sa fakulteta, ili obrnuto, vrati se studiranju i strasti prema nauci. Ako se studenti u nekoga zaklinju na društvenim mrežama, onda je to dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu, prof. dr Branislav Boričić, koji ume matematičke formule da učini zanimljivijim od bilo kojeg sitkoma. Studenti ga opisuju kao “kul profesora”, koji ne zaboravlja ni na takve stvari kao što je čestitka za osmi mart. Sem posla dekana, on prevodi sa grčkog i ruskog, traži formule za srećan život…Branislav-Boricic
Svi pamtimo jednog učitelja. Onog jednog zbog kojeg smo, recimo, upisali francuski jezik ili onoga zbog koga smo zavoleli istoriju. Ili zamrzeli matematiku, ili obrnuto. Da li ćemo pamtiti dobrog ili lošeg,to zavisi od pečata koji je ostavio na našem životu. Godine koje nas definišu najvažnije su, a taj prelazak iz dečijeg u odraslo doba može da bude težak kao jednačina sa više nepoznatih.
Tako ishod nečijih studija može da odluči samo jedan profesor – bilo da zbog njega odustane sa fakulteta, ili obrnuto, vrati se studiranju i strasti prema nauci. Ako se studenti u nekoga zaklinju na društvenim mrežama, onda je to dekan Ekonomskog fakulteta u Beogradu, prof dr Branislav Boričić, koji ume matematičke formule da učini zanimljivijim od bilo kojeg sitkoma. Studenti ga opisuju kao “kul profesora”, koji ne zaboravlja ni na takve stvari kao što je čestitka za osmi mart.
Dobro, otkad je u istoj rečenici moguće da stoji “kul, profesor i dekan”? Kako ste to uspeli da spojite?
Hahaha! 🙂 Kako drugačije da Vam odgovorim!? Nisu danas retki proizvodi “3 u 1”. Za profesora sam se obrazovao, za dekana su me izabrali, a cela moja nastavnička karijera je obeležena činjenicom da sam svake godine sve stariji, a oni, moji đaci, uvek imaju 19 godina. Morao sam im se prilagoditi, da bih bolje mogao da ih razumem. Jer ne mogu oni mene razumeti, pre nego što ja njih razumem.
Pišem vam upravo žargonski, jer znam da jako dobro razumete taj “novi” jezik… Zapravo, koliko poznajete nove generacije i kad govorimo o njima, oni nisu prošli ratove, ali suočavaju se s drugim nekim realnostima… Mislite li da mogu bolje ili mi previše očekujemo od njih?
Oni su mnogo bolji nego što bi se to moglo naslutiti iz Vašeg pitanja, mada postoji jedan generalni pad u interesovanjima i opštem obrazovanju mladih, ali to je posledica opšteg ruiniranja sistema vrednosti, što je, nesumnjivo, posledica ratova i ekonomske krize. Svi možemo bolje, i svi moramo stalno podizati uzajamna očekivanja.
Zašto je važan fakultet? A zašto je važno biti obrazovan? Iako te dve stvari ne moraju obavezno da idu zajedno.
Formalno obrazovanje, naravno, ne mora da bude u fokusu, već kvalitetno obrazovanje, pa makar ono bilo i samoučko. Međutim, da bi samouk postigao uspeh, mora biti izuzetno nadaren, a takvih je malo. Zato je za većinu nas učitelj, tj. formalno obrazovanje, od presudnog značaja. Rekao bih da je uloga učitelja i sveta uloga.
Kao učitelj ste shvatili i važnost društvenih mreža…
Moramo sa svojim đacima po svim linijama ostvarivati komunikaciju. Oni često ni od svojih roditelja ne mogu dobiti odgovarajući savet, a onda smo mi, njihovi učitelji, tu da im se nađemo. Ovo je jedno zaista novo, i za sve nas nepoznato i puno izazova, vreme u kojem učimo jedni od drugih, mladi od starijih, ali i stari od mlađih.
Koliko je humor važan, posebno u stresnim danima oko ispita. Kada ste odlučili da primenite tehnike koje smo do sada gledali samo u filmovima kao što je Društvo mrtvih pesnika?
U transferu znanja mislim da je sve dopušteno. I humor, i drama, i pretnja, ako treba, samo da to znanje pronađe put do svog cilja. Koncept batina je napušten, mada… Najkvalitetnije savladavanje gradiva se odvija od 19. do 25. godine života, i tada se valja potruditi i žrtvovati. Zato je važno da profesori igraju stalni “pressing”. Zahvaljujem Vam na ovoj paraleli, ali ne postoji trenutak kada vi kao nastavnik menjate metod i tehniku nastave, to, prosto, ide spontano. Možda su ključnu ulogu u tome odigrali moji preci, jer sam porodično vezan, u kontinuitetu, za profesiju učitelja od kraja XIX veka.
Koliko je tačna vaša teorema da ako dobiješ sto lajkova za pola sata, onda niko ništa ne uči?
Nimalo. To je bila, zapravo, moja podrška studentima usred teškog junskog roka tokom jedne noći kada su, očigledno, svi bili nad knjigom i iščekivali povod da naprave malu pauzu. Hoću da kažem da potpuno razumem njihove kratke izlete na FB dok uče.
Studenti kažu da vi vrlo često koristite primere iz života dok ih učite takvoj nauci kao što je ekonomija. Pa recimo, pamti se vaš primer iz devedesetih da u autobusu ako može da stane N matematika, onda može i N+1.
Trudim se da svaka moja opaska, duhovita ili ne, ima veze sa gradivom koje prelazimo, kako bih dao više motiva i dobrih primera da se teške i monotone stvari bolje razumeju i zapamte.
Verujete li u večite studente, tj. da tim ljudima jeste trebalo pružiti šansu? Mislim, rekli ste “Dužina studiranja nekog studenta proporcionalna je sreći njegovih roditelja kada konačno diplomira.”
Moramo imati razumevanja za sve. Nismo svi jednaki i jednako efikasni. Svako ima svoje razloge za kašnjenja i svoj ritam. Zato su potrebni i razni stimulansi, “štap i šargarepa” i sl, kao i beskrajno strpljenje profesora. Moramo, pak, razumeti i nestrpljenje i bes roditelja. Valja trenirati, ponekad, i strogoću, ako će uroditi plodom, ali nisam pristalica “spartanskog pristupa”.
Pokušavajući da objasnite negativne brojeve rekli ste da je “Loš primer za negativne brojeve: U autobusu ima 4 putnika, ušlo je još 3, a zatim izašlo 9. Koliko je putnika u autobusu? Savetujem studentima da kao budući roditelji svojoj deci navode primer sa novcem, pozajmice i dugovanja, jer će deca iz takvog primera bolje razumeti negativne brojeve.” Ali, nemoguće da živimo u okviru onoga čime raspolažemo. Kako uštedeti, recimo?
Vreme je opšte ekonomske krize koja se prelama preko leđa svih slojeva stanovništva. O štednji je teško govoriti, ali o maloj ličnoj investiciji nije. Treba ulagati u sebe. Svako novo znanje je dobrodošlo. Čak je, sa internetom, to znanje postalo široko dostupno. Stalno (samo)usavršavanje je imperativ današnjeg vremena.
Kako biste opisali stanje u društvu, stanje u kojem su mladi, i stanje u obrazovanju. Može li se to uraditi na egzaktnan način? Kako prepoznati kvalitetno obrazovanje?
Danas je to teško, i to ne samo u Srbiji, jer se obrazovanje uglavnom tretira kao roba, pa se čak i reklamira. Možda bi bio dobar kriterijum da oko onoga što se u obrazovanju puno reklamira budemo posebno oprezni. Obrazovanje je lep primer oblasti u koju bi država morala više da se umeša, što kontrolom, što finansijskom podrškom. Unazad godinama napravljeni su, upravo od države, teško popravljivi propusti. Nekontrolisano su nicale visokoškolske institucije koje daju samo lažne diplome, i te diplome su postale sada naša najveća prepreka ekonomskom i demokratskom razvoju. Nema dovoljno kompetentnih ljudi, vršena je dugo vremena negativna selekcija, a propaganda da su sve diplome jednake dovela je i do odlaska kvalitetno školovanog kadra iz zemlje. Istrajno se radilo na promeni sistema vrednosti i trenutno smo društvo bez ideologije i bez jasne perspektive.
Da li je “odliv mozgova” tako veliki problem za Srbiju?
To je, mislim, trenutno naš najveći problem i njegovo rešenje predstavlja glavni preduslov stabilnog privrednog rasta. Što pre to shvatimo, to bolje po nas. Na žalost, rešavanje ovog problema nije politički privlačno, jer bi njegovo čak i ekspresno rešenje počelo da daje vidljive rezultate tek nakon 10-15 godina.
Šta ne štima u našem sistemu obrazovanja? A šta valja? Imamo li pravo da se još dičimo onim da smo svestrani i mnogo široki? Posebno u ekonomskim naukama, kad smo u zemlji koja je u ekonomskom kolapsu?
Sistemski posmatrano, najslabija karika u lancu obrazovanja kod nas je svakako deo od V do VIII razreda. Postoje vrlo respektabilne srednje škole, koje, na žalost, funkcionišu tako zahvaljujući entuzijazmu pojedinih profesora, kao što postoje i dobri univerziteti, među kojima bih izdvojio one sa najdužom tradicijom. Široko obrazovanje je neophodno za ovako malo tržište rada. A što se tiče odgovornosti ekonomista za ekonomski kolaps, dobro znamo da su sve poluge koje utiču na ekonomska kretanja u rukama političara.
A šta kažete da li je istinita ona gradacija laž, besramna laž i statistika?
To je duhovita opaska koja pokazuje koliko je statistika bila zloupotrebljavana, pre svega u političke svrhe. Ipak, valja naglasiti da statistička metodologija nema alternativu za većinu naučnih istraživanja i da predstavlja najdragocenije oruđe u njima.
Vi prevodite sa ruskog i grčkog jezika, je li to realno? Kad ste stigli sve to da obavite?
I to je deo mog samoobrazovanja, a onda ta neka saznanja poželite da podelite sa okolinom, jer smatrate da je to korisno.
Poplave 2014. godine, i dani žalosti, odložili su izvođenje Vaše predstave “Dokazi i opovrgavanja” u okviru manifestacija “Maj mesec matematike”. O čemu se tu radi?
To je bio jedan interesantan projekat koji sam realizovao sa grupom svojih desetak sjajnih studenata. Radili smo na adaptaciji jedne ideje Imre Lakatoša, bivšeg profesora metodologije na London School of Economics. To je bila demonstracija pravljenja jednog uspešnog časa u okolnostima kada je učitelj došao na čas nepripremljen, pa onda đaci preuzimaju stvar u svoje ruke. Bilo je tu i elemenata mjuzikla, sa puno duha mojih studenata utkanog u dijaloge.
Dobro, ali šta ćemo s onim prosečnim studentima, o njima niko ne vodi računa?
Mislim da svaki student ima u sebi uspavanog natprosečnog studenta, i treba tog natprosečnog da probudimo. Često sanjam jedan nadrealan san kako studentima stavljam neki levak na teme da bih im ulio znanje, a oni se koprcaju i brane. Kad se probudim shvatam da ta slika nije mnogo daleko od stvarnosti.
Matematika je osnova Vašeg obrazovanja i rada. Ali, koliko je ona zaista povezana sa realim životom?
Ovo je ključno pitanje za razumevanje savremenog obrazovanja. Mi sada školujemo ljude, između ostalog, i za neke profesije koje će postojati kroz 10-20 godina a o kojima još ništa ne znamo, i važno je da naše đake naoružamo takozvanim prenosivim znanjima. U matematici nije važno memorisati skupove činjenica (teorema), već znati pružiti argumentaciju (dokaz) za njih. Nije važna Pitagorina teorema, koliko je važan njen dokaz! Taj dokaz nam je dobar putokaz da sutra argumentujemo nešto drugo nimalo slično Pitagorinoj teoremi. Dakle, matematika je osnova za jedan ispravan način rasuđivanja, a ne za puko računanje i neposrednu primenu.
Nedavno je čuveni Stiven Hoking ponovio tvrdnju da će veštačka inteligencija uništiti čovečanstvo. Verujete li u to iz ugla matematičara?
Neposredno ne, ali metaforično da. To je upravo vezano i za prethodno pitanje. Puko računanje i neposrednu primenu matematike možemo prepustiti mašini, ali ako joj prepustimo i rasuđivanje, bojim se da ćemo kao društvo nenadoknadivo nazadovati. To je slično i kada nekritički koristimo tzv. nove tehnologije u nastavi. Ne može predavač na jednom času da koristi više od desetak slajdova, i slajdovi ne mogu zameniti udžbenike. Ne postoji brz način da se prenese znanje; to je jedan spor i postupan proces.
Robi Vilijams je u Društvu mrtvih pesnika poručio deci da “uhvate dan”. Šta im vi poručujete?
Hvataj znanje i danju i noću, i nikada ga ne izbegavaj!
Dobro, umete i da budete džentlmen pa da za 8. mart podelite cveće studentkinjama. Jeste li nekad naišli na nerazumevanje vaših dobronamernih gestova?
Nerazumevanje je mnogo češće (i žešće) nego što možete zamisliti. Jednostavno, ne osvrćem se na to, već samo pomislim “Bože, oprosti im, oni to nisu razumeli.”
Profesorka Rajna Dragićević sa Filološkog fakulteta pre nekoliko godina je pobudila javnost svojim motivacionim govorom diplomcima. Kad biste vi pisali takav govor, šta biste poručili novoj armiji ekonomista?
Tu bi svakako našao mesto apel da nikada ne prestanu da uče, deleći to znanje sa drugima, i da se nikada ne ogreše o svoju profesiju. Takođe bih im predočio jednu formulu slobode preuzetu iz mog prevoda Kazandzakisa: “Ničem se ne nadam. Ničeg se ne bojim. Slobodan sam.”
Postoji li matematička formula za sve, pa i za srećan život? Ili postoji li matematička formula koja bi rešila mnoge probleme ove zemlje?
Naravno da postoje formule i za srećan život, i za rešenje naših problema, ali one nisu matematičke. Kada ne bi postojale, bilo bi besmisleno nastaviti živeti, a posebno živeti ovde.
Po svim statistikama, Srbija će jednog dana uspeti u fudbalu. Može li da se izračuna kada bi to bilo?
Naravno da ne, ali ako dovoljno dugo bude postojala Srbija i dovoljno dugo budu održavana prvenstva u fudbalu, onda će se to svakako desiti. To je isto kao istinitost tvđenja da broj pi u sebi sigurno krije i kodira celokupnog Šekspirovog Hamleta, ali to ne možemo da lociramo.
Razgovarala Zorica Marković
Izvor : nedeljnik.