Da nema praznika tokom školske godine, prosvetari bi pukli ko kokice

Mislim stvarno! Šta hoće ti učitelji i profesori, deset meseci ništa ne rade, malo nešto pričaju par sati dnevno poslušnim, pametnim i zainteresovanim učenicima željnim znanja, odu kući s posla u pola jedan…

Još malo pa gotovo

…bave se u slobodno vreme svojim hobijima izrade nastavnih materijala, zabavljaju se ispravljanjem ispitnih materijala koji su vrhunsko štivo nepresušnih bisera, pregledanjem radnih svezaka, ama rade sve što ih raduje, veselo komuniciraju s roditeljima, naročito onima koji vređaju i prete i još su preplaćeni za svoj nerad.


Hej, prosvetari uspevaju da prežive skoro ceo mesec od svoje plate! Bogati snobovi. I sad se još svemu tome, usprkos svoj svojoj sreći lagodnog života, raduju kraju nastavne godine. Nezahvalna rulja. Sve to treba na robiju. Kakvi letnji praznici, s prosvetarima treba na Goli otok pa nek’ tamo tuckaju kamenje, da vide što je posao.

Vrapci čupaju perje

O ‘tri meseca odmora’ se već toliko pisalo da je svaka nova reč, ma šta svaka reč, svako novo slovo totalno suvišno za napisati. Čemu objašnjavati opet i opet i opet da nisu učitelji na praznicima nego deca. Lakše psa naučiš mjaukati nego što nekima objasniš koje sve poslove te lenčuge prosvetari rade kad nisu kraj svojih učenika. Ne samo da već i vrapci na granama znaju koji su sve poslovi učitelja, oni već i perje čupaju od muke kad čuju sintagmu ‘učitelji imaju tri meseca odmora’.

Burnout sindrom

Burnout sindrom je sindrom profesionalnog sagorevanja. Naučnici su ustanovili i dokazali koje su profesije najizloženije sagorevanju na poslu. Pogađate, naravno, da su u toj ‘spaljenoj’ skupini i prosvetari i to visoko rangirani.

Kako ne bi ispalo da ‘ova – sad – opet – nešto – izmišlja’ citiram: ‘Već 1974. godine Freudenberg je u naučnoj literaturi počeo da koristi termin ‘Burnout ‘ ili sindrom profesionalnog sagorevanja, koji je označio promene koje pojedinac doživljava vezano za njegovo radno mesto. Sindrom profesionalnog sagorevanja najčešće se javlja u zanimanjima koja se bave uslužnim delatnostima vezanim za zdravlje (pomažuće profesije), odnosno gde postoji pružatelj usluge i primatelj usluge (medicinske sestre, lekari, socijalni radnici, učitelji…), mada se u širem kontekstu može primeniti na gotovo svako zanimanje.’

U tekstu koji se naširoko bavi sagorevanjem piše i ovo: ‘Pojedinac će bolje podneti stres ako mu nije dugotrajno izložen (gotov radni zadatak, godišnji odmor, promena radnog zadatka ili mesta) jer u tom periodu osoba može ponovo ‘napuniti baterije’ i krenuti u nove radne zadatke. Kontinuirano izlaganje stresu dovodi s vremenom do promena u psihičkom i fizičkom zdravlju.

U prevodu: da nema praznika tokom školske godine, prosvetari bi ispalili živce, pukli bi kao kokice, napunili bi ustanove za lečenje mentalnih bolesti. Garant. Već približavanjem sredine maja kod brojnih se učitelja oseća povećan nivo stresa, što na svojoj koži najbolje osete uglavnom članovi njihovih porodica.

Sreća u porodicama izgleda otprilike ovako: ‘spaljeni’ učitelj iz dana u dan iz škole dolazi mrk poput oblaka iz kojeg ne da će pasti kiša nego će nastupiti potop koji ni Noa ne bi preživeo, dere se na svakoga ko ga krivo pogleda, na pitanje ‘Kako je bilo u školi?’ uputi pogled pun mržnje i zareži kao pitbul, ujutro ukućane pozdravlja ne s ‘dobro jutro’ nego gunđanjem, režanjem, mrmljanjem, ne možeš mu osmeh na lice navući ni višesatnim prikazivanjem skupštinske sednice.

Gotov je. Spaljen. Gleda pobožno u kalendar i jedino što ga čini srećnim je kad pre spavanja precrta još jedan dan koji je preživeo. I broji koliko je još dana ostalo do datuma obleženog crvenim flomasterom i obrubljenog srcem.

Pazi, oštar roditelj!

Krajem svake nastavne godine, pa tako i ove, internet portali i novine imaju već spremne i spremljene naslove: DRAMATIČNO U ŠKOLAMA: ‘Roditelji masovno pohode škole i pritiskaju učitelje zbog zaključivanja loših ocena svoje dece’ Nadnaslov: SRAMOTAN UDAR.

Prosvetara koji nije barem jednom u svom radnom veku doživeo žicanje ocene, ili pak pretnje radi loše ocene, tužbe i sličnog – ne postoji. Možda i postoje, ali to su verovatno oni koji svima daju petice i nemaju brige, nemaju povampirene roditelje da im dahću za vratom. To je klasičan primer linije manjeg otpora. Imaš razred od 20 učenika, svi prođu s odličnim, njih 15 dobije pohvalnice za uspeh 5,0 i svi te vole. Hvale te da si odličan učitelj, kupuju ti zlato i skidaju zvezde s neba. Pragmatičnost? Srozavanje ugleda profesije? Ulizivanje deci i roditeljima? Nazovite to kako hoćete. Ali da je u redu – nije. I tačka.

Imala sam sreću raditi s jednom kolegicom koja je, što se tiče njenih kriterijuma i ocena, iste branila srčano, hrabro i beskompromisno. Predavala je teške predmete i naravno ocene iz tih predmeta nisu uvek bile najsjajnije. Ona je polovinom svakog maja prestajala da komunicira ne samo s roditeljima, već i s kolegama. Svi su u školi znali da se nju tih dana ne pita ni je li za kafu. Žena je cele školske godine marljivo radila, odlično predavala i ono što je učenicima dala to je i tražila. I držala je do sebe i svog truda. Pa da je i predsednikov sin, a zaslužio je kod nje dvojku, ne bi poklonila ni navukla ocenu sve da joj se oduzme državljanstvo. Milion puta se posvađala i s kolegama ako bi je došli moljakati da nekome navuče ili pokloni ocenu.

I onda nećeš ispaliti?

Primer: devojčica u pubertetu ima tokom cele nastavne godine iz matematike četvorke. Iz nekoliko usmenih odgovora trojke i četvorke. I dođe mala delegatica učiteljici iz matematike i mrtva hladna pita: ‘A mogu ja da odgovaram za pet? Rekla je mama da pitam.’ Šta reći?

Gordana Foder

Izvor: varazdinski.rtl.hr