Jednom u životu udarila sam dete. Prvi i poslednji put.

Jednom u životu udarila sam dete.

Zagovornici fizičkog kažnjavanja to ne bi nazvali batinama, već ćuškom, koja, ako njih pitate, ima edukativni karakter.

Naime, bila sam trudna sa trećim detetom, hormoni podivljali, kretanje već otežano. Ulazim sa starije dvoje dece u lift, najstarije pomisli da bi bilo zabavno da zatvori mlađoj sestri pred nosom vrata od lifta, pri tom je udarajući po glavi. Pada klapna, crno pred očima, ruka sama poleti, i ćuš! Naravno, on, kome je u tada četvrtoj godini to bila prva „ćuška“ u životu, rasplače se, ja ne učinim situaciju nimalo boljom obrušivši se na njega sa „sestru to boli, otkud ti ideja, blablabla….“. Prođe, nekako, taj trenutak, smirimo se svi, prisetim se ja metoda pedagoške psihologije sa svojih studija, pa odlučim da pričamo o nemilom događaju kad je dete mirno. Jer, dokazano je da mozak mora biti u stanju ravnoteže da bi mogao da uči i usvaja nova znanja. Ne možete biti gladni, žedni, uplašeni ili uznemireni i uspešno se baviti intelektualnim aktivnostima. Uostalom, testirajte na sebi: zamislite pred sobom čopor besnih pasa kako ide ka Vama, a neko Vas pita koliko je 12×24. Nema ništa od matematike ako ste uplašeni. A upravo se tako oseća dete koje dobija batine.

Dakle, krenem ja sa psihologijom u mirnodopskim uslovima:

– Sećaš se kad sam te juče udarila?

– Sećam se. (skrušeno).

– A zašto sam te udarila? (ja već likujem, očekujući da je naučio lekciju da ne sme da se udara sestra)

– Zato što me tada nisi volela.

(ja ustuknem, oči mi zasuze, jer, trudna sam i hormonalna, a onda pokušam da mu prepričam ceo događaj)

-Ne, udarila sam te jer si ti udario sestru… (I tu već vidim da mi je logika potpuno pogrešna: udarila sam te da bih te naučila da ne treba nekog udarati?!)

–Ne, tada me nisi volela. Ali u redu je, znam da me sada voliš.

I tada sam rešila da moje dete više nikada ne pomisli da ga ne volim.

Osim toga, vrlo lepo mi je objasnio ono što studije godinama pokušavaju da objasne: dete ne može da nauči ništa dobro iz fizičke kazne.

Po definiciji Alfija Kona, psihologa i pedagoga, kazna znači namerno učiniti da neko pati, bilo da isterujete primitivnu verziju pravde (uradio si nešto loše, pa nešto loše mora tebi da se uradi), bilo da pretpostavljate da će ta vrsta patnje nekoga naučiti nečemu. Pretpostavka od koje se polazi jeste da ako učinimo da neko loše oseća, ili mu uskratimo nešto što voli, to će ga učiniti boljom osobom. U realnosti, zbog kazne se dete oseća loše, bude ljuto, nauči da je u redu koristiti silu prema slabijima, smišlja način na koji bi sledeći put moglo da izbegne posledicu za isto to ponašanje. Ukratko, sve su šanse da nije u stanju da pojmi šta je tačno neprihvatljivo u njegovom ponašanju. Najgore od svega je što od osobe koja bi trebalo da mu pruža bezuslovnu ljubav, dobija ono što doživljava kao odbacivanje.

Da se vratim na svoju prvu i poslednju „ćušku“: postoje mnogo učinkovitiji načini da detetu prenese poruku o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju, o nekima sam već pisala. Ako bi trebalo da ih svedem na jednu rečenicu, suština je u samokontroli, primerima koje dajete detetu u svakodnevnom životu, i mnogo, mnogo razgovora. Nemojte misliti da je dete od, na primer dve godine premalo da uči iz razgovora. Samo je potrebno prilagoditi jezik. Verujte mi, funkcioniše. Ali potrebno je strpljenje. I mnogo, mnogo razgovora.

Zato je veoma važno naglasiti da roditelj koji bira da ne tuče dete nije jednako roditelju koji ne vaspitava svoje dete. Naprotiv. Roditelj koji bira da ne digne ruku na dete bira teži put – put koji podrazumeva da sam nad sobom ima kontrolu, da ne plane i da sebi oduška kroz „ćušku“, da preventivno vaspitava svoje dete primerima i razgovorom, ne retroaktivno batinama. Jer taj teži put vremenom postaje sve lakši i lepši, jer stvara dete koje razume zašto nešto ne sme da radi, a ne ustručava se od neke radnje samo iz straha od kazne, suštinski ne razumevajući zašto je kažnjavano. Na kraju krajeva, ako mislite da je u redu da nekoga udarate zato što ste veći i jači, ili zato što ga izdržavate, samo zamislite svoju starost, kad taj neko odraste u osobu veću i jaču od vas, naučenu da je u redu stvari rešavati batinama.

Autor: Milica Ličina Čalija

Izvor: divnamama.com