Danas sam plakao. Danas je moj sin Uroš dobio svedočanstvo o završenoj osnovnoj školi

Danas sam plakao. Danas je moj stariji sin Uroš Rajić dobio svedočanstvo o završenoj osnovnoj školi, vrlo dobar uspeh.

Uspešni učenici su dobili nagrade i priznanja za svoje uspehe, a onda je direktorka škole zamolila za pažnju da bi svi čuli jednu priču, tada je pročitala ime mog Uroša i rekla da je dobio posebnu nagradu za plemenitost jer je četiri godine obilazio, pomagao i družio se sa bolesnim drugom koji nije mogao da dolazi u školu, već je bio na posebnom programu školovanja kod kuće. Danas je njegova mama uzela njegova svedočanstva. Onda su mi krenule suze, i sada plačem, moj Uroš je dobio priznanje za ljudskost.

U istom trenutku sam se užasno stideo sebe i bio ponosan na njega, na to što je polako od njega postajao čovek. Pričali smo hiljadu puta da nije važna pobeda i medalja, već časna borba. Ovog puta važna je pobeda, pobeda ljudskosti i drugarstva! Teško je biti Srbin, Hrvat, Mađar… ali je najteže biti čovek! Hvala ti Uroše na svemu što si me naučio u životu i nastavi istom stazom, sigurno je jedina ispravna. Izvini što ovo pričam svima, voli te tvoj tata.

Dejan Rajić