Došlo vreme da se ugledamo na decu!

Ne znaju više, ali znaju bolje od nas. I šta hoće i šta im treba. I kako da se izbore za to. Uvek te gledaju u oči i ne kriju svoja osećanja. Ne skrivaju svoj plač, govore više istine od nas, lepše se druže i to rade isključivo iz potrebe i ljubavi, zbog igre i druženja a ne zbog koristi ili onoga s kim se igraju. Vole se i zaljubljuju samo iz srca. Veruju lakše. I to zbog onih koji im nešto kažu a ne zbog toga šta im kažu.
Došlo vreme da se ugledamo na ta mala slatka i sve pametnija stvorenja. Našu dečicu, čija god da jesu i gde god da jesu. Došlo vreme i da od njih počnemo nešto i učiti. Veseliji su, smeju se više od nas, druže se više od nas, spavaju više od nas. Uporniji su od nas. Mržnju još uvek nisu upoznali, manje zameraju, lakše praštaju, brzo zaboravljaju. Iskreno vole i otvoreno nam to daju do znanja. Isto kao i onda kada, samo njima znanim razlogom, nekoga slučajno ne vole. Energičniji su od nas, što telom, što duhom. Fizički su svakako aktivniji. Darovitiji su, poklanjaju i češće i više, bio to onaj njihov osmeh, zagrljaj, topla reč ili poljubac. Bio to neki švrakopis ili onaj nadahnuti šareni crtež iz vrtića ili školice.
Uvek otvoreno kažu šta misle i šta osećaju. Kreativniji su i za razliku od nas znaju da maštaju. Svestraniji su, nema šta ih ne zanima, nema šta ih se ne dotiče. Nema šta ne žele da čuju i nema toga koga neće da saslušaju. Što se ne može reći da hoće uvek i da poslušaju, ali dobro, kao da i mi njih uvek slušamo. Njihova ljubav nema kompromis, uslov, kao ni lice, ni naličje. Nije im stalo do novca nego do ljubavi i pažnje. Za njih novac još uvek nema vrednost kao što njihova kovanica nema ni pismo, ni paru. Jer, oni uvek biraju i traže samo ljubav. I to onu najiskreniju moguću.
Optimizam i vedrina su ukrasi koje ne skidaju sa svog lica. Za njihov mir, blagostanje i zadovoljstvo uvek im je potrebno samo malo. Uglavnom ljubavi, topline, igre (druženja), sna i hrane. Njihova tuga nema masku, njihovi problemi su mali i rešivi. Svakog dana rade na sebi, teže nekom napretku i u nečemu napreduju. Njihov zagrljaj nema cenu, njihov poljubac teži je od zlata, a osmeh vredniji od dijamanta. Dok je dražesni pogled onim njihovim lepim očima topliji od sunca… Sunca, što nas greje i život nam znači!
I onda mi učimo njih „kako treba i kako bi trebalo?“. I to uglavnom iz naših sećanja i težnji jer smo životom prilično zaboravili i potisnuli željeni odgovor na to pitanje. Zar ne treba malo da se ugledamo na njih? Šta vi mislite o tome da mi ipak nešto naučimo od njih?
Autor: Vukoje