I, dok se mi snebivamo, razmišljamo i dovijamo kako da rešimo problem sa lošim ocenama ili vladanjem…

Prvo, svi znamo da na svetu nema osobe koja sve zna. Drugo, znamo i za izreku da se čovek uči dok je živ. Kad je već tako, zašto je toliki problem pogrešiti?

(Foto D. Jevremović)

Ima već nekoliko godina tome, dobili smo uputstvo da na roditeljskim sastancima ne smemo da čitamo ocene naglas, već da treba da ih odštampamo i te papiriće podelimo roditeljima, odnosno starateljima. Zašto? Zato što je ocena učenika njegova privatna stvar i nešto što se tiče njega, roditelja i nastavnika. Šta ima Mikina mama da zna da Pera ima same jedinice i slično. Apsurdna situacija jer, s druge strane, pravilnik o ocenjivanju kaže da je ista ta ocena javna i da se saopštava na času, pred učenikom koji ju je dobio i pred svim ostalim učenicima. Ne šapućemo je u uho učeniku, niti je krišom ispisujemo na papirić i uručujemo. U čemu je problem? – pitanje je koje mnoge od nas interesuje.

Problem je, dakle, reći da učenik ne savladava dovoljno dobro gradivo, i pored svih prilagođavanja, inidividualizacije, ovih i onih pristupa. I, dok se mi snebivamo, razmišljamo i dovijamo kako da rešimo problem sa lošim ocenama ili vladanjem nekog učenika, a da istovremeno ne uvredimo roditelje, ne povredimo osećanja, ne narušimo pravo učenika na privatnost, taj isti učenik je na svom Instagram profilu javno objavio niz fotografija u ovoj ili onoj pozi, glumeći starletu, opasnog momka i slično. I to nije problem. To je njegova ili njena lična stvar. Ali jeste problem saopštiti ocene na roditeljskom, problem je pogrešiti na kontrolnom, problem je pogrešiti prilikom odgovaranja na času jer će se tada svi smejati! Da je samo Kafka živ…

Ipak, činjenica je da su u virtuelnom svetu, u kojem provodimo dobar deo dana, nedelje, meseca… života, svi idealni. Ili bar teže tome da se predstave u što boljem svetlu. Mladi, stari, srednji, nesigurni, mršavi, debeli, lepi, ružni, nezreli, niski, visoki, nezadovoljni ili nesrećni, svi imaju u aplikacijama na telefonu veliki broj filtera koji će ih učiniti lepšim, vitkijim, boljeg tena, beljih zuba i tako dalje. Retko ko postavlja „nesavršene“ slike, slike bez filtera. A ljudi smo… nesavršeni. I to je sasvim u redu. Da ne kažem, normalno. Sasvim normalno. Samo što je sve manje „normalnosti“ u našem svetu.

Međutim, dete koje odrasta provodeći više vremena na društvenim mrežama nego u stvarnosti, ima sasvim drugačiji pogled na život i na sistem vrednosti. Sve to se vidi u učionici i ne mogu da vam opišem koliko me rastužuje. Možete li da zamislite koliko je samo opterećujuće odrastati u ubeđenju da uvek morate da budete najbolji, savršeni u očima drugih? Da ne smete da kažete nešto pogrešno, da morate uvek sve da znate (a niko ne zna sve, kao što rekoh). Da morate uvek da dobijete peticu, da morate uvek da budete kul… A ništa od toga ne mora.

Volela bih rasterećenije detinjstvo i mladost za svu našu decu. Volela bih da znaju da imaju pravo da pogreše jer svi grešimo. Volela bih da grešku shvate kao priliku da napreduju i nauče nešto, a ne kao razlog da im se drugi smeju ili da izgovore ono čuveno „ubiću se“. To su osetljive godine, svi smo ih proživeli. Ali, naučimo ih da svaka ocena može da se popravi, da je sticanje znanja proces, da ćemo podržati svaki njihov napor i želju da se poprave, da uvek možemo da napravimo dogovor i rešavamo problem korak po korak. Neka znaju da smeju i da pogreše, samo neka se osmele i pokušaju. Da zbog greške ne spada kruna s glave. Mada, dođavola i sa tim krunama! Neka budu dobri drugari i dobri misleći ljudi, a ne umišljene princeze i prinčevi… Vreme bajki je ionako odavno prošlo.

Jelena Bratić

Izvor: Školski portal