Kako postati smirena mama

Nikad sebe nisam smatrala za ljuticu. Čak su me ljudi doživljavali kao “onu koja se uvek smeši”, koja je uvek pozitivna. Doduše, sebe sam zamišljala i kao uspešnu poslovnu ženu sa petoro dece, pa evo danas, niti posla, a i ovo dvoje dece što imam je previše.
majk
Kad sam postala mama, došlo je do totalne promene u mom ponašanju. Suočila sam se sa svojim temperamentom, jer su određena ponašanja i postupci menjali moju toleranciju. Počela sam da se nerviram za sve što nije u skladu sa onim što sam ja zamislila i što remeti rutinu koju sam sama nametnula. Te silne emocije koje nas vode u životu, kombinuju se i menjaju neverovatnom brzinom da prođe vreme pre nego što shvatiš šta ti se dešava i ko si ti zapravo. A ja sam shvatila da sam postala neurotična keva koja ne zna gde udara, želi da sve bude potaman, da sve sfere funkcionišu besprekorno, i kada ih dovede do savršenstva – pada mrtva od umora, istresa preostalu mikrogranulu energije na najmilije i to kroz kroz transformaciju lika mame u izobličenu pojavu neke žene koju ne poznajem ni ja, a kamoli deca.
Shvatila sam da je vreme za promenu kada me je stariji pogledao uplašeno, ma pre preneraženo u jednoj epizodi “dete nije poslušalo, a mama se pretvorila u čudovište”.
Nijedna promena se ne može dogoditi preko noći. Ja sam se pripremila. Kažu da je potreban 21 dan da se izmeni navika ili ponašanje. Meni je trebalo par dana (čitaj 15) da mozak prihvati ovu ideju, zatim par dana (7) da počnem da je primenjujem, a učestalo implementiranje je u trenutnoj eksperimentalnoj fazi.
I deo – Zaustaviti vikanje
II deo – Uživati u momentu
Dozvoljavamo da nam sitnice kroje život i nesvesno im se prepuštamo. Zar nije u stvari prelepo gledati kako dete samostalno jede? Zar nije fantastično to što dete daje sve od sebe da odbrani go, bacajući se na travu? Zar zeleni trag na kolenima i laktovima nije dokaz jedne borbe u životu za koje i spremamo dete?
Majčinstvo mi je donelo spektar emocija. Taj posao je veoma težak za rukovođenje kada je osoba stresna i ljuta. A emocije mogu da naprave totalni haos.
Moje starije dete, u nekom predpubertetskom periodu u kojem se “našao”, slučajnim izborom veoma rano, stalno ispituje i isprobava moje granice. Nisam očekivala takvu promenu u ponašanju. Isprobavao je i testirao je svaku moju reč, svaku odluku. I jednog dana (ili dva, pet, deset..) izgubila sam u toj igri. Počela sam da vičem. Ma, čuj vičem, da urlam! Bila sam strašno ljuta! Zašto me ne sluša? Kada će početi? Zašto svaku stvar moram da ponovim milion puta? On me je gledao – zapanjen i uplašen. Ali to neslušanje se nastavilo čim je zaboravio moje “ludilo”.
Ono što sam prvo shvatila u proučavanju svog novog “ja”, je da mnoge stvari suviše lično doživljavam. Iznerviram se kad me dete ne posluša iste sekunde. Jednostavno se upali crvena stres lampica, kreće vikanje, dete se skupi u fetus položaj, mene grize savest, smirim se i nikom ništa.
Shvatila sam da moram nešto promeniti da me, ono što je realno normalno u dečijem ponašanju, a ne u mojoj glavi umišljeno kao besno, bahato i bezobrazno, ne izbaci iz koloseka.
Ovo su neke tehnike koje sam koristila, zavisno od situacije:

1. Dogovorila sam se sa suprugom čim primeti da ću da odlepim, a on to primeti i pre mene same – uleti i spasi situaciju.

2. Dišem duboko i zadržavam dah. Zvuči jednostavno, ali stvarno pomaže da se napravi pauza.

3. Zatvorim oči i duboko udahnem. Osetiš kako ti mir ulazi u telo i izbacuje negativnost iz organizma.

4. Ma pustim sve! Napravio je nered? Izađem iz prostorije.

5. Umesim nešto.

6. Napravim nešto kreativno.

7. Crtam.

8. Odem u kupatilo, pustim i slušam vodu kako teče.

9. Uzmem knjigu i odlutam u neki drugi svet.

10. Postavljam pitanja detetu. Zašto si to uradio? Hoćeš li da pokupiš to? Ali, ne očekujem odgovore, izađem iz prostorije.

11. Izađem iz kuće, prošetam. Čak iako izađeš napolje sa istim tim “krivcem”, pomaže.

12. Zamislim da sam u prepunom parku i da imam publiku. Nema mesta vikanju.

13. Uzmem telefon i zovem prijatelja.

14. Kažem detetu da mi treba minut i odem u drugu sobu i iskuliram.

15. Šapućem – tada nas deca zapravo i čuju!

Sve je beznačajno što dozvolimo da nas izbaci iz takta. Zar su igračke prosute po celoj kući toliko veliki problem? Zar se masni i prljavi zidovi neće okrečiti? Stoljnjak oprati? Zar će dete biti gladno ako ne pojede baš sve što smo mu rekli? Zar će jedna čaša Coca-cole uništiti jetru? Zar se ocene ne mogu popraviti?
Sa uživanjem sada gledam kako moji mali prave te male nazovi nestašluke, stvarajući meni uspomene, a sebi dragoceno iskustvo. Ne mogu reći da sam baš uvek imuna posmatrajući pojedina ponašanja, ali učim se, jer negde znam da to tako traba i da sam u pravu. A najvažnije da sam spoznala sebe i nisam dozvolila da vreme i brzina življenja progutaju najlepše momente. A, da, eksperiment o izmeni ponašanja je dokazano uspešan, čak i pre dvadesetprvog dana.