Kako sam postala dobra majka

 
Brižljivo čuvam sve poruke koje sam dobila od svoje dece – bilo da su one nažvrljane na listu papira ili pažljivo napisane u školskoj svesci. Ali pesmica koju mi je nedavno posvetila moja devetogodišnja ćerka je ipak nešto posebno. Kada sam pročitala prvi stih, na trenutak mi je zastao dah, a  ni suzu nisam mogla zadržati:
“Moja mama… ona je uvek tu za mene, čak i kada sam nevaljala, i kada joj stvaram  probleme.“
mamaZašto me je ovo toliko pogodilo? U nekom trenutku mog rastrojenog života počela sam da se ponašam potpuno drugačije prema svojoj deci. Počela sam da vičem na njih. Nije to bilo često, ali kada se desi, uvek bilo je žustro. Puknem kao balon i potpuno prestravim sve oko sebe.
Kasnije sam se više puta pitala šta je to što me natera da potpuno izgubim sebe i ponašam se ovako prema svojoj deci. Da li zbog toga što je moja ćerka insistirala da stavi još ogrlica i ružičaste naočari za sunce u trenutku kada smo već kasnile, ili zbog toga što je srušila i razbila moju omiljenu staklenu figuru, iako sam joj rekla da ne sme da je dira? Možda i zbog toga što nisu hteli da spavaju kada im je vreme, ili zbog toga što se često pobiju oko neke igračke ili slatkiša?
Da, to su te stvari – uobičajno dečje ponašanja koje me iritira do te mere da gubim kontrolu. Nije mi lako da napišem ovo, niti mi je u ovim trenucima lako da se toga oslobodim. Mrzim sebe zbog toga što vrištim na dvoje malih ljudi koje volim više od života.
Objasniću vam zašto sam postala ovakva. Prekomerna upotreba mobilnog telefona, predugačka “tu du“ lista i stalna težnja za perfekcijom potpuno su me istrošili. Neizbežno je bilo da negde “puknem“. Na moju veliku žalost to se desilo u kući, među ljudima koje najviše volim, daleko od službenih prostorija moje firme. Vikanje na decu je direktna posledica gubitka samokontrole. A onda se desilo to. Toga sudbonosnog dana moja starija kćerka se popela na stolicu u ostavi, pokušavajući valjda da dohvati nešto, ali je umesto toga srušila kesu punu pirinča. Kada sam ušla u ostavu videla sam milione zrna pirinča rasutih po podu, ali sam videla i još nešto – strah u očima moje devojčice koja je sa suzama u očima čekala moju reakciju. Plaši me se! Plaši se moje reakcije na jedan njen bezazlen potez! Preplavila me je tuga kada sam shvatila da ja nisam ta majka s kojom bidž volela da odrastu moja deca, niti želim da imam ovakav odnos s njima.
U danima nakon ovog bolnog suočavanja sa sobom, ozbiljno sam radila na oslobađanju od stresa i učenju šta je u životu zaista važno. I danas radim na tome. Ne dozvoljavam da me posao i društvo teraju da radim stvari do perfekcije. Ne stvaram sebi tenziju. Poslove obavljam lagano i mnogo sam staloženija. Kada me dečja galama i svađa umori, odšetam do kupatila, zatvorim se na par minuta i podsetim sebe – oni su deca, a deca prave greške. Kao i mi odrasli.   
Tokom vremena videla sam i prve uspehe svoje “terapije“. Strah koji se video u očima moje dece kada nestao je. Umesto neprijatelja, za njih sam postala utočištei kada prave nestašluke. 
Happy mother and her children lying on a bedNisam sigurna da bih uopšte pisala o ovoj svojoj transformaciji da mi se nije desio mali incident prošlog ponedeljka. Dok sam završavala poslednje poglavlje svoje knjige, moj računar je odjednom prestao da radi. Da stvar bude još i gora, poslednja tri poglavlja su jednostavno nestala. Šta sve nisam pokušala da bih vratila izgubljeni tekst, ali avaj. Kada sam konačno shvatila da je moj višednevni trud izgubljen, obuzeo me je strašan bes. Imala sam potrebu da vrištim. Ali nisam. Trebalo je pokupiti decu iz škole i odvesti ih na plivanje. Pomislila sam – u ovom trenutku ne mogu ništa da uradim da bih rešila ovaj problem, a i postoje mnogo veći problemi od ponovnog pisanja ova tri poglavlja.  Mirno sam sklopila svoj laptop i spremila se za polazak.
Čim su ušli u kola, moja deca su primetila da nešto nije u redu. “Šta je s tobom mama, deluješ nervozno?“  “Tri dana rada na mojoj knjizi su nestala“, rekla sam najblažim mogućim glasom, iako sam imala utisak da galamim. Kako sam to izgovorila, ponovo se u meni javio bes. Najmanje mi je bilo do toga da vozim decu na plivanje, cedim njihove kupaće kostime, rasplićem mokru kosu i posle toga im spremam večeru. Želela sam da sednem za sto i ponovo pokušam da povratim izgubljeni tekst. Skupila sam snage i nastavila: “Deco izvinite, ali bih sada najradije ćutala. Izgubila sam deo svoje knjige i veoma sam nervozna zbog toga“.
“Žao nam je mama“, reče najstarija kćerka. Preostalo vreme u kolima smo prećutali, a ja sam se trudila da ne razmiljam o onome što se desilo.
Na kraju dana bila sam potpuno iscrpljena. Smestila sam najmlađe dete u krevet i legla pored najstarije kćerke. Gledale smo televiziju, a onda me je ona upitala brižljivim glasom: “Mama, šta misliš, hoćeš li uspeti da povratiš izgubljeni tekst?“. Tada sam počela da plačem. Ali ne zbog toga što sam izgubila deo svoje knjige – napisaću te pasuse ponovo, već zbog svih frustracija koje sam unela u kuću pišući tu knjigu.
Na moje iznenađenje, kćerka je počela da me mazi po kosi ponavljajući mi ohrabrujuće reči: “Mogu ja pokušati da povratim tekst iz privremenih podataka na računaru“ i  “Mama, ti to možeš. Ti si najbolji pisac koga znam. Ja ću ti pomoći kako god budem mogla“.
Pomislila sam – ja sam sada u nevolji a ona je tu, pažljiva i osećajna, i  podržava me umesto da me kinji i kritikuje što sam bila nesmotrena sa svojim tekstom. Moje dete nikada ne bi izgovorilo ovako saosećajane rečenice da sam nastavila da vičem. Vikanje prekida komunikaciju. Ono čini da se porodica razdvaja, umesto da se zbližava.
“Moja mama… ona je uvek tu za mene, čak i kada sam nevaljala, i kada joj stvaram  probleme“. Ovo su stihovi posvećeni meni, ženi koja prolazi kroz težak period, na koji moja kćerka nije ponosna, ali iz toga uči. Iz njenih reči ja vidim nadu. Zato, nikada nije kasno da prestanete da vičete na svoju decu. Deca praštaju, naročito kada vide da osoba koju vole pokušava da se promeni. Život je suviše kratak da biste se uzrujavali zbog prosutog pirinča ili zagubljene cipelice. Bez obzira na to šta se desilo juče, danas je novi dan. Danas izaberite miroljubiv ton i učite decu da grade mostove koji će nas povezati kada smo u nevolji.
Izvor: Hands Free Mama