Koje su obaveze predškolske ustanove u odnosu na decu s posebnim potrebama

Nedavno smo objavili tekst koji se tiče razlike između dece s posebnim potrebama i dece s teškoćama u razvoju. S tim u vezi, priču nastavljamo objašnjenjem šta je zadatak predškolskih ustanova u radu sa ovom decom.
 
Najčešći načini identifikacije dece s posebnim potrebama, u dečjem vrtiću su od strane predškolskog psihologa, razgovor s roditeljima, neposredno posmatranje deteta u vaspitnoj grupi, psiho-testiranje i podaci drugih stručnih suradnika. Zadatak predškolskog psihologa, u odnosu na decu s posebnim potrebama, jeste da pronađe najbolje vaspitne postupke za stimulisanje njihovog optimalnog psihofizičkog razvoja i integracije među vršnjake.
Nakon toga, zadatak predškolskog psihologa uključuje saradnju s roditeljima i vaspitačima dece s posebnim potrebama (naročito trajnim). U odnosu na roditelje, uključuje individualni rad s decom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima s ciljem informisanja i savetovanja, a kod trajnih posebnih potreba i upućivanje u određenu instituciju (ukoliko je potrebno). U saradnji s vaspitačima, uključuje informisanje vaspitača o deci s posebnim potrebama te saradnju u utvrđivanju i praćenju razvojnog statusa dece s posebnim potrebama. To uključuje i propisivanje i praćenje individualnog programa rada s detetom u vaspitnoj grupi.
Što se tiče upisa dece s teškoćama u razvoju, sve je veći naglasak na integraciji, odnosno inkluziji dece s teškoćama u razvoju u redovne programe dečjih vrtića. Integracija se prvenstveno odnosi na smeštaj deteta s teškoćama u razvoju u vaspitne skupine zajedno s decom koja nemaju takvih poteškoća, odnosno, temelji se na fizičkoj bliskosti s ostalom decom. S druge strane, inkluzija se odnosi na proces stvaranja osećaja pripadnosti grupi u kojoj dete s teškoćama u razvoju boravi. Slično kao što mnogi, uključujući ponekad i stručnjake, često pogrešno upotrebljavaju pojmove „deca s posebnim potrebama“ i „deca s teškoćama u razvoju“ (što je ranije razjašnjeno), često se pogrešno upotrebljavaju i pojmovi „integracija“ i „inkluzija“.

Inkluzija podrazumeva da su sva deca aktivno uključena u vaspitno-obrazovne aktivnosti i imaju jednak, slobodan pristup mestima za igru i rad u grupama. Dakle, svakom detetu se pružaju jednake razvojne prilike i aktivno sudelovanje s ostalom decom, stvarajući tako okruženje koje se temelji na toleranciji, uvažavanju i poštovanju sve dece. Stoga inkluzija, kao najviši stupanj pedagoškog povezivanja dece s teškoćama u razvoju s decom bez razvojnih teškoća ima višestruke prednosti.

Dobrobiti za decu s teškoćama u razvoju velike su. Neke od tih dobrobiti su npr. prilike za ostvarivanje socijalnih interakcija, tj. druženja s vršnjacima koji im mogu biti uzori za različite veštine i ponašanja, razvoj samopoštovanja i stvaranje pozitivne slike o sebi kroz složenije društvene odnose i aktivnosti, modela komunikacije, samokontrole. Na taj se način i roditelji osećaju prihvaćenije, znaju da im dete dobija jednake mogućnosti za razvoj i napredovanje kao i ostala deca te imaju više vremena za sebe i ostalu decu. Dobrobiti za decu bez teškoća su bolje razumevanje teškoća u razvoju, razvoj osetljivosti za potrebe drugih te pomaganje i uvažavanje različitih od sebe.
Kako bi inkluzija bila što uspešnija, važno je imati pozitivne stavove i stvoriti pozitivnu atmosferu unutar grupe i na razini dečjeg vrtića o uključivanju dece s teškoćama u razvoju u redovne programe. Takođe je važno osigurati kvalitetne vaspitače i/ili asistente koji će boraviti s detetom s teškoćama u razvoju i dodatno podsticati njegove razvojne mogućnosti. Osim osiguravanja materijalnih i fizičkih uslova rada u zavisnosti od detetovih teškoća, edukacija, motivacija za rad i dobra saradnja svih uključenih je najvažnija.
Dakle, zaključno, zadatak psihologa je u prvom redu preventivna pri čemu uglavnom sarađuje s drugim stručnim saradnicima unutar ili izvan dečjeg vrtića (pedagogom, defektologom, logopedom, socijalnim radnikom, višom medicinskom sestrom, fizioterapeutom). To se posebno odnosi na decu s teškoćama u razvoju s kojima predškolski psiholozi nemaju toliko iskustva kao npr. defektolozi, logopedi i/ili fizioterapeuti, zavisno od toga o kojim se teškoćama radi. U tom slučaju, najčešći i najveći uticaj psiholog ima, prilikom upisa deteta s teškoćama u razvoju u dečji vrtić, na izbor stručne literature o problematici deteta te odabir vaspitača i/ili asistenta za rad s detetom. S druge strane, njegov uticaj je puno veći u radu s decom s potencijalnim, prolaznim i ostalim trajnim posebnim potrebama deteta, poput dece koja su proživela neki stresni događaj u životu, darovite dece i dr.
Izvor: www.istrazime.com