Kultura poklanjanja ocena

Već duže vreme nastavnici u osnovnim školama nerealno ocenjuju đake. Problem je s vremenom poprimio ozbiljne razmere i „prelio se“ na srednju školu i fakultete. Praksa se na kraju pretvorila u kulturu poklanjanja ocena, što je dovelo do inflacije „vukovaca“. (Prema nekim podacima danas ih ima do deset puta više nego pre 30 godina).

Razlozi nastanka ove kulture su trojaki. S jedne strane, za njen nastanak su odgovorni roditelji koji su, kada je devedesetih godina otpočela tranzicija, iskoristili normativni vakuum stvoren raspadom starih institucija i počeli da vrše pritisak na nastavnike da poklanjaju ocene. Sa druge strane, praksu potpomaže ministarstvo prosvete koje kritikuje škole kada vidi da prosečna ocena u školama pada, tumačeći to često kao popuštanje u radu. Da bi izbegli dvostruki pritisak, nastavnici su odgovorili poklanjanjem ocena.
dnevnik-foto-D-JEVREMOVICH
Uskoro je poklanjanje ocena postalo stvar samoispunjavajućeg proročanstva (self-fulfilling prophecy). Kada nastavnik očekuje da će svi drugi nastavnici dati visoku ocenu, onda i on sam daje visoku ocenu. (Tomas Šeling zapravo ovu pojavu zove self-displacing prophecy, jer se prosek pomera sve više i više.) Vremenom se prijemni ispit za srednje škole (danas završni ispit, mala matura), uveden početkom 1990-ih, pretvorio u delimično efikasno sredstvo kojim se dolazi do vernije informacije o znanju učenika i koje pomaže da se razdvoje izvrsni učenici (pravi vukovci) od prosečnih (lažnih vukovaca).

Ipak, test male mature rešava problem samo delimično, jer ocene iz osnovne škole čine 60% neophodnog rezultata za upis u srednju školu. Dakle, još uvek vam se isplati da dobijete poklonjenu, a ne realnu ocenu. Može li institucija male mature, pored korekcije vrednosti učenika, da se iskoristi za realnije ocenjivanje tokom osnovne škole, to jest za suzbijanje kulture poklanjanja ocena? Postoje tri načina da se to učini.

(1) Prvi je da se svaki nastavnik redovno kontroliše. U tom slučaju mala matura više ne bi bila potrebna. Ali to je jako skupo. Praktično vam je potrebno skoro isto onoliko kontrolora koliko ima nastavnika. Umesto toga, potrebna je mera koja je slična meri prelaska sa zimskog na letnje računanje vremena. Zamislite da računanje vremena ostane kakvo je bilo (bez pomeranja sata), ali nam vlada naredi da sve moramo da radimo sat ranije. Svi bismo morali da ustanemo sat ranije, operemo zube sat ranije, dođemo na posao sat ranije, dovedemo decu iz vrtića sat ranije itd. Neki bi uspevali da se prilagode, neki ne, i nastao bi opšti haos. Slično bi bilo i sa pojedinačnom kontrolom nastavnika. Neki nastavnici bi uspevali da ocenjuju realnije, neki ne bi, što bi celu stvar učinilo još gorom. Umesto toga, dovoljno je da svi u istom trenutku vratimo časovnike za sat unazad, i problem je rešen. Niko nema potrebe da se pojedinačno zamara tempirajući vreme, a cilj je postignut.

Ovakvo rešenje treba da se nađe za iskorenjivanje prakse poklanjanja ocena. Predlažem ovde dva takva rešenja.

(2) Smanjiti ili potpuno ukinuti ponder za ocene iz osnovne škole kao kriterijum upisa u srednje škole. Sada je uspeh iz osnovne škole ponderisan na 60%. To znači da vaša prosečna ocena iz osnovne škole nosi 60% ukupnog rezultata koji treba da postignete da biste se upisali u srednju školu. Druga polovina stiče se na osnovu rezultata prijemnog ispita. Kada bi se udeo rezultata iz osnovne škole smanjio na, recimo 25%, poklonjena ocena bi imala više nego duplo manji uticaj na konačni rezultat koji se vrednuje za upis. (Nešto slično je uradila Matematička gimnazija u Beogradu.)

Radikalnija verzija ovog rešenja bi bila da se ocene iz osnovne škole potpuno ukinu kao kriterijum za upis u srednju školu. Kada bi ponder za ocene iz osnovne škole iznosio 0%, a mala matura 100%, nastavnici bi s vremenom prestali da poklanjaju ocene, i usredsredili bi se na nastavu i pripremu dece za malu maturu. Roditelji vukovaca za koje se na kraju ispostavi da nisu vukovci (loše urade test) smatraće da su školski nastavnici poklanjanjem ocena detetu napravili medveđu uslugu. Uskoro će takve škole početi da se izbegavaju, ili će roditelji početi da vrše pritisak da nastavnici realnije ocenjuju đake i naglasak stave na pripremu za malu maturu.

(3) Ocene iz osnovne škole mogu da se zadrže kao kriterijum za upis u srednju školu (sa ponderom od 0,6), ali je neophodno ustanoviti koliko one odgovaraju znanju pokazanom na maloj maturi. Po ovom rešenju, svakom učeniku (odeljenju; školi) računa se prosečna ocena, kao i sada. Potom se ta prosečna ocena uporedi sa ocenom na maloj maturi. Ako prosek učenika (odeljenja; škole) sa testa ne odudara više od 10% od proseka učenika (odeljenja; škole) iz osnovne škole, zaposleni u dotičnoj školi dobijaju vanredno povećanje plate za 5%. I tako svake godine. (Moguće je smisliti i drugu vrstu nagrade ako ovakvo povećanje predstavlja teret za budžet.)

Kako bi rešenje (3) promenilo ponašanje osnovnoškolskih nastavnika? Sada bi svi nastavnici bili zainteresovani da realno ocenjuju đake, jer je svako podudaranje važno. Drugim rečima, nastavnik bi bio zainteresovan da učenik koji zna za dvojku zaista dobije dvojku, jer će tu ocenu verovatno dobiti i na maloj maturi. Ako se to desi, nastavnik dobija nagradu. Ako prosečna ocena iz osnovne škole odudara za više od 10% od ocene na maloj maturi, nema nagrade.

Ova mera može da suzbije poklanjanje ocena jer ga poskupljuje i čini manje atraktivnim. Ceo problem je u tome što poklanjanje ocena sada ništa ne košta. Uvođenjem ovog pravila ono bi nosilo veći oportunitetni trošak, što bi nastavnike podstaklo da realnije ocenjuju.

Izvor: dusanpavlovic.in.rs