Majka i nastavnica svojim kolegama: Vi živite u uverenju u sopstvenu nepogrešivost

Komentar na tekst Škole kriju kontrolne zadatke od roditelja
Moje dete koje je osmi razred je juče imalo četiri kontrolna zadatka. Ja nisam videla nijedan, pošto je zabranjeno da se donose kući. Prema detetovom opisu, kontrolni iz biologije i geografije bio je sastavljen iz otvorenog tipa zadataka, a svi znamo šta to znači za vrednovanje. I za učenje: to znači bubaj odgovore napamet. Polovina onoga što se ispitivalo na kontrolnom iz geografije, prema mojoj analizi detetovog sećanja, nema nikakve veze sa standardima i predviđenim ishodima za osmi razred tog predmeta. Dakle, katastrofa. Umesto što prosvetni radnici traže od roditelja da im dolaze na noge sa pijace, bilo bi bolje da se pozabave strukom.

Takođe, umesto što inspekcije gledaju dnevnike i drugu dokumentaciju, bilo bi bolje da steknu uvid u nepismene provere znanja koje nastavnici sami generišu. Naravno, problem je u tome što ni inspekcije nisu stručne za takav rad. Tako da je to dubok problem, izvor stresa za roditelje i decu i povlađivanje nastavnicima koji su najmanje stručni u svom poslu, a to niko ne voli da čuje.
Mnogi propisi koje je Ministarstvo donelo bili bi možda i korisni da se u kontaktu sa školom ne formalizuju i ne postanu dodatni kamen spoticanja. Imate ishode i standarde, ali vaše ocenjivanje, drage kolege, često nema nikakve veze sa njima. Takođe, većina vas, drage kolege, realno niste stručni da oblikujete valjanu proveru znanja. Ne znate to da radite. Nisu vas učili na fakultetima, a bogami ni kasnije. Ali vam to niko nije rekao, i vi živite u uverenju u sopstvenu nepogrešivost.
U školi nisam bila nijednom. Detetu sam rekla da su to životne okolnosti sa kojima će morati da se nosi, da će morati da se na to navikne i da shvati da ti ljudi nemaju dovoljno volje i znanja da mu pomognu. Da se bori za sebe i ne odustaje od onoga što voli. Da su ti ljudi i ta neprijatnost i stres koji oseća kad uđe u školu – u njegovom životu prolazni. Da se potrudi da nikada stvari ne radi sa tolikim odsustvom elana, volje i entuzijazma za učenjenm novih stvari kao što to čini većina njegovih nastavnika. Plaćamo gomilu privatnih časova onima koji tu volju imaju, a mi radimo po dva posla i zbilja nemamo vremena da odemo ni do te famozne pijace, a kamoli svakom nastavniku na noge povodom svakog kontrolnog. Dakle, manje praporci i zvonca, a više stručnog usavršavanja. A ono počinje samo jednom rečenicom: “Ja ovo NE ZNAM da radim. Ne znam da napravim test. Ne znam da tumačim standarde kako bi trebalo. Nisam fenomenalan metodičar. Nemam razvijene kompetencije u pedagoškim odnosima sa decom kojoj predajem i njihovim roditeljima. Ne znam baš da komuniciram na nivou na kom bi trebalo.” E, odatle počinje popravka. Dok to sebi ne kažemo, nema od tog posla ništa.