Maženjem protivu dece

 
Možemo ih zvati darom od boga, možemo ih smatrati krunom ljubavi, možemo pragmatično da tvrdimo da su način da se produži ljudska vrsta. Koju god od opcija da odaberemo, deca su naše neprocenjivo blago, i ne postoji nijedan dovoljno dobar razlog da bismo se na bilo koji način poigravali njihovim sudbinama. Deca na ovaj svet dolaze anđeoski čista, njihove male duše bistre su poput suze, i svaki novopečeni roditelj prosto mora da bude svestan odgovornosti koja je od prvog dana na očevima i majkama. Dete se rađa sa određenim karakterom, i roditeljska najsvetija dužnost je da spozna osnovne osobine svog deteta, i da mu pomogne da se pripremi da na najbolji i najbezbolniji način zakorači u život. Novorođenče je u prvoj godini svog života prirodno vezano za majku, i njegova svest reaguje na instiktivnom i životinjskom nivou, kada se sve svodi na zadovoljenje osnovnih fizioloških potreba i ne osećaj sigurnosti. Tek sa navršenih godinu dana u mozgu deteta počinju da se odvijaju reakcije koje utiču na formiranje psihe tog malog bića, i taj proces traje do pete godine starosti, tako da je to period u kome roditelji moraju da daju svoj maksimum kada je o vaspitanju reč.
dete-i-roditelji
Sistem vrednosti u 21. veku je na globalnom nivou u potpunosti izokrenut, i to je nešto sa čime se suočava ceo ljudski rod. Ne želeći da ulazim u detaljnu analizu razloga zbog kojih je do tih poremećaja došlo, moram da naglasim da najveću cenu te izopačenosti društvenih normi plaćaju upravo oni koji su za sve najmanje krivi ili odgovorni – deca. I ne mogu da se otmem utisku da se baš sve urotilo protiv njih nedužnih. Očevi, rastrzani između borbe za egzistenciju i nadmetanja sa sve jačim ženama, majke rastrzane između borbe za egzistenciju i upinjanja da se bude moderna i emancipovana, društvo koje svesrdno radi na uništavanju obrazovnog sistema, imperijalni kapitalizam koji već od najranijeg uzrasta targetira decu i kroz crtane filmove od njih stvara buduće robove ispranih mozgova, zaključno sa bakama i dekama, koji, u želji da deci pruže ono za šta je evidentno da im nedostaje, često preteruju sa pokazivanjem pažnje i ljubavi, te ih razmaze. Istine radi, unuci su uvek znali kod koga će pronaći utočište i zaštitu, i ko je posebno slab na njih, tako da bakama i dekama i ne može posebno da se zameri, negde je razumljivo da decu svoje dece vide kao priliku da nadoknade propušteno i da ugađaju više nego što su svojim potomcima, pogotovo što su u ovom slučaju lišeni direktne odgovornosti. Ono o čemu roditelji 21. veka ne razmišljaju, ili bar to ne čine u dovoljnoj meri, jeste činjenica da između razmaženog deteta i problematičnog mladog bića stoji znak jednakosti.
Pre izvesnog vremena, u fazi pripreme novog Zakona o porodici, kojim je predviđeno direktno mešanje države i njenih institucija u vaspitanje dece, u javnosti je pokrenuta oštra diskusija na temu vaspitanja dece, i tada su – kao što to uvek biva – stvorena dva direktno suprotstavljena tabora. Medijskom manipulacijom u centar zbivanja gurnut je dr Zoran Milivojević, iskusni psihoterapeut i predavač na nekoliko katedri, koji zastupa stav da je u vaspitanju dece neophodno postojanje discipline. Budući da je njegov stav u direktnoj suprotnosti sa onim što (nakaradni; prim. aut.) tekst novog Zakona o porodici predlaže, mediji su iskorišćeni da se vrhunski stručnjak, cenjen svugde osim u sredini iz koje potiče, etiketira kao nasilnik koji zagovara fizičko nasilje nad decom. Bacanjem prašine u oči i stvaranjem dimne zavese, pažnja poslovično glupih konzumenata medija skrenuta je sa mogućih zloupotreba koje predlog novog Zakona omogućava, i u medijsko blato je bačen čovek od struke i integriteta. O tome koliko je sramno bilo ponašanje kolega dr Milivojevića ne bih ovom prilikom, cenim da su dovoljno samosvesni te da su bar na trenutak imali problem da se pogledaju u ogledalo.
Ta polemika je, međutim, imala i svoju dobru stranu, i spreman sam da izlaganje profesora Milivojevića medijskom linču posmatram kao (dobrovoljnu) žrtvu prinetu zarad isticanja poente i ukazivanja na problem sa kojim se susreće današnja porodica. Roditelji 21. veka previše ugađaju svojoj deci, i time im čine medveđu uslugu. Poneti vrlo pogrešnim pričama o pravima dece i u strahu od osude okoline, roditelji deci od najmanjih nogu šalju vrlo pogrešne poruke, i tako direktno utiču na devijantan razvoj potomaka. Neretko “moderni” roditelji dozvoljavaju deci da zauzmu dominantan položaj u porodici, i sve podređuju njihovim potrebama. U prirodi deteta je da ispituje granice, i da neprestano proverava dokle može da ide. Na roditeljima je da vrlo precizno odrede okvire u okviru to ispitivanje i pomeranje granica može da se kreće, i da vrlo jasno stave do znanja detetu da postoji crta koja ne može da se prelazi. Na taj način dete u najranijoj fazi života dolazi do spoznaje da neće moći da se kreće kroz život ugađajući sopstvenim željama, i uči se umeću prilagođavanja. Bezbroj je trikova kojim se deca služe da bi pomerili te granice, počev od šarmatnog i nevinog treptanja okicama, pa zaključno sa histeričnim plačom. Svaki roditelj bi vrlo dobro trebalo da zna kada treba da popusti, i pošalje detetu poruku da se do rezultata nekada može stići i upornošću, a kada treba da ostane čvrst u svom stavu da ne dozvoli detetu da pređe unapred određenu crtu. To je deo u kome su savremeni roditelji u potpunosti omanuli, i zabrinjavajuće je veliki procenat onih očeva i majki koji svoju decu razmaze u tolikoj meri da je prosto logično da ona izrastu u problematične i različitim konfliktima sklone tinejdžere.
Ono što bih kao roditelj mogao da poručim svim roditeljima koji čitaju ovaj tekst jeste da u svakom trenutku moramo biti svesni odgovornosti koju imamo prema deci. Oni su na svet došli jer smo mi tako želeli, mi smo njih stvarali, nisu oni nas birali. Nema nikakve dileme da deca u svakom trenutku moraju da budu svesna ljubavi koju kao roditelji gajimo prema njima, kao što moraju da budu svesni da u roditeljima imaju najveću zaštitu i najbolje prijatelje. Ono čega moraju takođe da budu svesni jeste činjenica da smo upravo mi, roditelji, oni koji određuju pravila igre, i koji vrlo jasno i nepokolebljivo postavljaju granice preko kojih se ne sme prelaziti. I što je još važnije, moraju biti svesni sankcija koje će uslediti ukoliko se granica pređe, makar te sankcije podrazumevale i prašenje po turu. Držanjem deteta pod staklenim zvonom i negovanjem “drugarskog” i ravnopravnog odnosa šaljemo detetu potpuno pogrešne poruke, i direktno utičemo na pogrešan razvoj njegove ličnosti. Ne treba imati strah od toga da će nas dete manje voleti ako nekada budemo strogi, ako ih nekada ne pustimo napolje ili na nečiji rođendan, ako ih nekada ispuckamo po guzi kada preteraju i kada nijedan drugi metod ne urodi plodom. Kao što vole da im se posveti pažnja, deca vole da osete i autoritet, i u oba slučaja oni vide ljubav. Druga je stvar što je izopačeni sistem vrednosti roditeljima usadio u glavu pogrešne ideje i naveo nas da vaspitne mere posmatramo kao nasilje nad decom, pa od sopstvene dece pravimo mlade ljude koji se suočavaju sa bespotrebnim problemima. Dovoljno je pogledati koliko oko nas ima dece koja se bore sa najrazličitijim izazovima, pa će nam sve biti mnogo jasnije. Pogotovo ako smo spremni da se suočimo sa realnošću, i da preuzmemo odgovornost. Ukoliko smo nespremni za to, i ukoliko se radije sa detetom zavlačimo pod stakleno zvono, sebično birajući da ne razmišljamo o tome kako će dete kasnije ići kroz život, onda je i ovaj tekst badava napisan.
Želim da verujem da nisam pisao badava, i ako samo jedan roditelj posle ovog pisanija razmisli o svom pristupu vaspitanju dece smatraću da sam postigao uspeh.
Peđa Đurović
Izvor: pedjadjurovic.com