Mišljenje devojčice o sebi formira njen tata

O međusobnim odnosima očeva i ćerki

otac
Mišljenje devojčice o sebi formira njen tata, pošto upravo on pokazuje prvi primer odnosa sa muškom osobom u njenom životu.
Mogu se izdvojiti dva osnovna perioda koji utiču na formiranje mišljenja devojčice o sebi. Prvi je predškolski uzrast. Dete do sedam godina ne poseduje sposobnost da „filtrira“ kritiku i njegovo mišljenje o sebi u potpunosti zavisi od mišljenja koje dolazi spolja: to što mu vi govorite, ono i misli o sebi. Pritom, mnogo više znači mišljenje roditelja suprotnog pola, pošto u tom slučaju nema suparništva, konkurencije.

Veoma je važno da u tom periodu, a takođe sa sedam-osam godina, tata lepo govori o spoljašnjem izgledu ćerke, njenim unutrašnjim kvalitetima, čak on možda i ima neke primedbe.

Pročitajte i  Kako pokazati ljubav, a ne postati popustljiv roditelj

Drugi važni period je adolescentski uzrast kada se, kako se čini, devojčica više približava mami (pred-adolescentsko zbližavanje). Upravo u tom periodu se kod devojčica javlja vrlo osetljiv odnos prema sopstvenoj spoljašnjosti. Devojčica osluškuje mišljenje svih oko nje, ali posebno osetljivo prihvata tatine reči i ako je on iznenada rekao da ćerka ima debele noge ili da joj je nos dugačak, ili nešto slično, čak iako je kritika i najminimalnija: to može veoma da snizi njeno mišljenje o sebi, što sa svoje strane može na dalje u mnogome negativno da utiče kako će devojčica da formira odnose sa suprotnim polom. Zato je neophodno da se tata trudi da se uzdrži od slične kritike i da češće svojoj ćerki govori komplimente.
Postoji rasprostranjeno mišljenje da odrastajući, ćerka bira muža koji liči na njenog oca. To je zaista tako ako su odnosi sa ocem bili dobri.

Pročitajte i Starac Pajsije: Nerazumna ljubav čini decu nesposobnom …

Ne mešati se!

Čini mi se da tata ne treba nekako posebno da pokušava da se prilagodi „ženskim“ interesovanjima, već je neophodno da se maksimalno trudi da učestvuje u životu ćerke. Naravno da on neće početi da se igra lutki sa njom. Ali je moguće, čak je i potrebno tražiti načine za zajedničku aktivnost – igre, stvaralaštvo, sport ili čitanje – koji bi bili zanimljivi i tati i ćerki. Veoma je važno da tada ume da razgovara i da ne smatra ćerku nekakvim krhkim i nerazumljivim bićem, da učestvuje u njenom svakodnevnom životu, da zna za njena interesovanja, njene drugove i da makar ponekad ide na roditeljske sastanke. Obično su mame uključenije u učenje, dok se očevi nekako distanciraju od toga – to, međutim, nije pravilno. Neophodno je da tata učestvuje u školskim aktivnostima, vodi ćerku na neku aktivnost, makar vikendom.

Od nekog uzrasta, na primer, od pet godina jako je korisno tražiti svakodnevnu sjedinjavajuću aktivnost za tate i ćerke. Na primer, na početku otići na sport, a zatim u muzej ili u kafić, ili prosto prošetati. Odlično je ako tata nađe vreme da pročita nešto ćerki i onda zajedno pričaju o knjizi koju su čitali.

Pročitajte i Milica Novković: Narastaće nasilje, a sa njim, patnja dece …

Tata može da pokaže nežnost, grleći malu ćerkicu, stavljajući je u krilo, ali kada devojčica počinje da odrasta, u predpubertetskom uzrastu, njemu se tada čini neugodnim da pokazuje „nežnost“ u odnosu na devojku koja stasava.

Opet je neophodno da se celomudrena roditeljska pažnja sačuva, da tata može da poljubi, zagrli, na neki način podrži svoju ćerku.
Emocionalna otvorenost i fizička dostupnost roditelja, spremnost na razgovor, interesovanje za probleme mogu da pomognu detetu u fazi odrastanja.

Autor: Ekaterina Burmistrova, pravoslavni ruski psiholog i majka desetoro dece

Prevod za PravoslavniRoditelj.org: Stanoje Stanković