Roditelj ulazi u konflikte s detetom jer da bi ga vaspitao mora da osujećuje neke njegove želje

Od malena učimo da se ljudi razlikuju, da nisu svi isti kao mi, da ne možemo ljudima pristupati na isti način, već da različitim ljudima treba pristupati različito. Rezultat ovog učenja jeste nečija socijalna inteligencija iz koje proističu socijalne veštine.
dete
 
Jedna od najvažnijih procena drugih jeste to kako reaguju u konfliktnim situacijama. Da li osoba tada traži rešenje, da li pregovara, da li se plaši konflikta i odmah ugađa drugom, ili, naprotiv, uvek mora da „pobedi”, uvek je ona u pravu, nikada ne priznaje da je pogrešila. Ovi poslednji spadaju u „teške ljude” i ne susrećemo ih retko, tako da je važno da razumemo kako doživljavaju konflikte.
Šta je konflikt? U knjigama piše da je to sukob dva interesa, ali najbolje ga je odrediti kao situaciju u kojoj dve osobe imaju različite, međusobno nepomirljive želje. Zato možemo reći da je konflikt uvek konflikt dve želje.
Ljudi se ne rađaju s ispravnim razumevanjem konflikta. Mala deca ne razlikuju sebe od svojih želja. I zato, kada se pojavi konflikt između njih i roditelja ili nekog drugog deteta, ona to doživljavaju kao odbacivanje, kao odsustvo ljubavi, zbog čega snažno emotivno reaguju. Za njih konflikt nije sukob dve želje, već dve osobe.
Roditelj po prirodi stvari ulazi u konflikte s detetom jer da bi ga vaspitao mora da osujećuje neke njegove želje, što za posledicu ima da dete veruje da ga roditelj ne voli. A kada neko ima dve ili tri godine, najvažnija stvar mu je da ga roditelj voli, tako da će na osujećenje želje veoma burno reagovati. Istrajavanjem u osujećenju nekih detetovih želja, ali uz jasno pokazivanje ljubavi i prihvatanja, roditelj pomaže detetu da shvati da ljubav i osujećenje, to jest konflikt, idu zajedno. Da je moguće voleti i poštovati nekoga uz istovremeno odbijanje da mu se ispuni želja.
Mnoga deca to ne nauče, pogotovu zanemarena i razmažena, tako da izrastu u odrasle osobe koje nisu u stanju da povežu konflikt s poštovanjem ili ljubavlju. Tako nastaje ličnost koja uvek, svaki put iznova i iznova tera druge da joj ugode, da priznaju da je u pravu, da nije pogrešila.
Takva osoba stalno emituje poruku: „Ugodi mi!”, i to u svim vrstama odnosa. Drugi moraju da se podrede njenoj volji, zahtevima i željama, a ako odbiju, ona se oseća odbačeno i uvređeno zbog čega često prekida odnose. Što joj je neko emotivno bliži, to se više oseća uvređeno. To što joj je neko ranije mnogo puta ugodio, njoj ništa ne znači u novom konfliktu jer se ona u sadašnjosti oseća nevoljeno.
Mnogi se pitaju da li je moguće ovakvu predstavu o konfliktima „izlečiti”? Naravno da je moguće, pod uslovom da osoba to želi, da u svom mehanizmu vidi problem. Ali malo je onih koji uviđaju da njihovo nerazumevanje konflikata toliko kvari njihov i tuđi kvalitet života.

 
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: politika.rs