Ne želim da me smatrate dobrim roditeljem, vi koji ne mislite dobro deci!

Ponekad mi govore da ono što radim nije odlika dobrog roditeljstva. “Dobri roditelji” kažnjavaju svoju decu, oni ih kontrolišu, a to očigledno pravi od dece dobre odrasle u budućnosti.


Verujem da skoro svi roditelji žele da im deca izrastu u odrasle osobe koje znaju kako da naprave pametne izbore i poseduju emotivnu inteligenciju. Ali, ne verujem da je tretiranje dece kao građana drugog reda dobar način da se to postigne. Za promenu, počnite da posmatrate decu kao sebi ravne.

Generalno, odrasli imaju potpuno različite standarde za decu nego za druge odrasle. Često se deca ne poštuju i stavljaju se pred velika očekivanja. Postoji opšte mišljenje da su deca vlasništvo i ne bi funkcionisala bez strogih pravila, nagrada i kazni. Ipak, to uopšte nije tačno – odrasli koji su kao deca tretirani sa poštovanjem, funkcionišu odlično kao članovi društva, čak mnogo bolje od nas koji smo tradicionalno podignuti.

Deca se često tretiraju kao da nisu važni koliko i odrasli. Potcenjuju se njihove mogućnosti. Na primer, ne znam ni sama koliko mi se puta desilo da mi neko postavi pitanje o mojoj (već velikoj) deci dok su oni pored mene – Koliko vaš mali ima godina? U koji razred vaša ćerka ide? Pa pitajte ih ako vas zanima! Dovoljno su veliki da umeju da govore.

S druge strane, deca su prisiljena da poslušaju sve što se od njih traži (jer tako kaže roditelj) bez pitanja i čak se i postavljaju na stub srama kada nešto neće ili ne žele da urade.

Istina je da ja stvarno ne želim da me smatraju “dobrim roditeljem” u društvu koje tako malo misli o deci.

Sećam se kada sam počela da tražim načine za malo drugačije roditeljstvo, postavljala sam sebi pitanja i posmatrala sve navike koje sam formirala prema deci:

Da li bih pričala o svom mužu kao da nije tu?
Da li bih rekla prijatelju da požuri?
Da li očekujem od odraslih da pojedu sve iako im se ne dopada?

Ne bismo primoravali odraslu osobu da deli, ili da se izvini ili smirivali njihovu reakciju, zar ne? Ja sigurno ne bih! Mislim da bismo u tim trenucima prepoznali da imaju poteškoća i da su uznemireni, da im je potrebna pomoć. Nećemo smatrati normalnim ili opravdanim da okrenemo leđa bilo kom drugom ljudskom biću u nevolji, odraslom čoveku koji plače, koji je emotivan; Pa zašto bismo onda to uradili detetu?

Zašto je u redu ismevati decu? Zašto je u redu da ljudi kažu da misle da deca zaslužuju batine?
Udaranje ljudi nije u redu. I deca su ljudi. Ponižavanje ljudi je zlo. I deca su ljudi.

Deca zaslužuju poštovanje. Zaslužuju da imaju reč. Deca zaslužuju da se čuju. Zaslužuju da ne žive u strahu od kazne. Deca zaslužuju da se vide i tretiraju kao da su bića sami za sebe, a ne samo proširenje svojih roditelja. Zaslužuju slobodu unutar granica. Na kraju krajeva, deca zaslužuju da se posmatraju kao ljudi.

Očekujem osudu. Očekujem prevrtanje očima kada se spustim na nivo svoje dece i razgovaram s njima o njihovom izboru. Ccc, kako se samo usuđujem da ih poštujem i uključujem u odluke koje se tiču i njih?!

Naviknuta sam na neprijateljske strelice kad priznam da ne kažnjavamo našu decu. Da, mi ne kažnjavamo našu decu, dobro ste pročitali. Ne udaram ih, ne šaljem ih u ćošak, ne ponižavam ih niti oduzimam njihovu imovinu. Horor! Prema pravilniku ponašanja zapadnjačkog društva podižem egocentričnu dečurliju bez kontrole! Pa ipak, naša deca su divna i uvek nas oduševe svojim ponašanjem.

I zato čvrsto verujem da:

Ako želite da deca poštuju druge – morate ih poštovati!

Ako želite da deca slušaju – morate ih poslušati!

Ako želite da deca naprave dobre izbore – morate ih pustiti da donose odluke!

Ako želite da se deca osećaju vredno – morate im pokazati da ih cenite!

Prilično je očigledno – ako im date glas, slobodu i ljubav onda se osećaju cenjeno i slobodno i voljeno.

Hoću da moja deca znaju da ja poštujem njihovu autonomiju. Hoću da moja deca znaju da su njihova osećanja važna. Želim da znaju da je njihovo mišljenje isto toliko važno kao moje. Želim da se osećaju poštovano i važno i sigurno.

Dakle da rezimiram, ne želim da smatraju “dobrim roditeljem” u društvu koje tako malo razmišlja o deci.

Andrijana Maksimović