Pedagog i pisac Vesna Aleksić: Probudite detetov um!

Malo se kod nas govori o značaju rane edukacije i obrazovanju koje obuhvata period pre polaska u školu. Čitamo o tome u intervjuima Ranka Rajovića, predavanjima Vladete Jerotića, ali nedovoljno često od ljudi koji su svakog dana u kontaktu sa decom predškolskog uzrasta, koji s njima rade, koji ih dočekuju rano ujutru i ispraćaju kasno popodne, provodeći s njima u međuvremenu dan u mnogim aktivnostima i upoznajući svako dete pojedinačno – njegov karakter, mogućnosti, kapacitet, pa i to kako i koliko se s njima kod kuće radi.
vesna aleksic
Naravno, govorimo o vaspitačima, ljudima koji rade u predškolskim ustanovama. Dobili smo priliku da o tome razgovaramo sa Vesnom Aleksić, pedagogom PU „Perka Vićentijević” u Obrenovcu i višestruko nagrađivanim piscem za decu.
Z.U: Dugi niz godina radite neposredno s decom predškolskog uzrasta i stvarate za njih. Da li su se deca promenila u odnosu na početak vašeg rada i u čemu se ta promena najviše ogleda?
Kao stručni saradnik pedagog u predškolskom sistemu obrazovanja, dugi niz godina neposredno radim s vaspitačima, koji, opet, neposredno rade s decom. Moj osnovni posao jesu praćenje i unapređivanje vaspitno-obrazovnog rada, što uključuje i rad s pojedinom decom, kao i posmatranje i praćenje rada vaspitača s decom po grupama u vrtićima. Jednostavno rečeno, pred očima mi je svake godine više od hiljadu mališana i sarađujem sa oko dve stotine vaspitača i medicinskih sestara.
Na pitanje o tome da li su se deca promenila u odnosu na vreme pre dve do tri decenije, mogu odmah da kažem – nisu se promenila! Deca su deca, uče sve ono što žive i stoga možemo reći da su se promenile samo okolnosti života – neke u pozitivnom, neke u negativnom smislu po decu. Danas su deca više opsednuta „svetlećim igračkama“, to jest ekranima raznih vrsta, pa su samim tim manje aktivna u fizičkom smislu, odnosno manje su zaokupljena igranjem na otvorenom prostoru, grupnim igranjem i telesnim aktivnostima, što uzrokuje manju fizičku spremnost i sposobnost dece. Danas susrećemo decu koja ne znaju čestito ni da potrče i zato mi koji radimo s njima moramo da menjamo strategije i sadržaje rada. U dogovoru s vaspitačima, borim se za što više učenja tradicionalnih igara i to je tema koja se već više godina forsira u našim vrtićima. Zamislite dete koje polazi u školu a ne zna igre tipa u kolu jarića, između dve vatre, Pošto, seko, mleko?, žmurke, ćorave bake i njima slične. To je pitanje i nacionalnog identiteta, a ne samo dobrog fizičkog razvoja. Osim toga, imamo i saradnika za fizičko, pa je svakodnevno vežbanje obavezno, kao i postepeno uvođenje u igre košarke, odbojke, fudbala itd. Što više kretanja i što manje sedenja i pasivnosti! Video-igrice i gledanje televizije moraju se strogo dozirati i mora se pratiti vreme koje dete tako provodi. Poslednjih godina vaspitači se žale na obavezne potvrde koje roditelji moraju da daju za izvođenje dece u šetnju gradom, za odlaske u pozorište, na izlete i tome slično. Ova nova obaveza znatno je smanjila kretanje dece jer nosi niz peripetija. Ovih dana smišljamo način na koji ćemo od roditelja dobiti pristanak za celu godinu, kako svaki izlazak iz vrtića ne bi predstavljao ogroman posao. Na sreću, nikad nisam čula da se nekom detetu nešto dogodilo u šetnji s vaspitačima, jer za decu koja idu gradom, u grupi, zaista svi vozači i pešaci imaju dosta uviđavnosti i razumevanja.
Z.U: Prema vašem iskustvu, da li postoji trenutak, odnosno uzrast za polazak u vrtić. Zašto je važno da svako dete doživi taj period vrtićkog života?
Manje se razmišlja o tome kada je optimalan trenutak za polazak u vrtić za samo dete – obično je to onda kada je potrebno roditeljima. Deca se upisuju u vrtić jer nema ko da ih čuva dok roditelji rade i to je prva i osnovna motivacija, nužnost i potreba. Većina dece iz tih razloga kreće već s godinu dana u jasle, a onda sa tri godine prelazi u vrtić. To su već dve adaptacije koje za dete mogu biti stresne. Često to i jesu. Mislim da je idealno da deca krenu u vrtić sa četiri godine, kad već mnogo toga znaju, od čega je najvažnije to da će roditelji doći po njih, da će u vrtiću provesti samo deo dana – jednom rečju, da krenu kada im je zadovoljen motiv sigurnosti. Tada nema teških adaptacija, dete već zna da govori i ima potrebu za društvom, kao i za zajedničkom igrom i radom. Tada već ima potrebu za svojim vršnjacima i za pronalaženjem svog mesta u grupi.
Z.U: Posao vaspitača nije nimalo jednostavan. Potrebno je mnogo ljubavi i strpljenja da bi se time neko bavio na pravi način. Kakav je kvalitet kadra kod nas? Šta je to što ih krasi, a na čemu bi trebalo poraditi?
Već ste u samom pitanju objasnili koliko je to odgovoran posao. Roditelji vaspitačima poveravaju svoje najveće blago, i to mora imati na umu svako ko misli da se bavi poslom vaspitača. Naizgled, reklo bi se da je to divan i lak posao – pričuvati decu, igrati se s njima i ponečemu ih naučiti. Ali nije tako! Vaspitači su opterećeni prevelikim brojem dece, a u poslednje vreme i vođenjem dosta obimne evidencije o radu. Svako dete se mora dnevno pomno osmotriti i svoj deci se svakodnevno moraju ponuditi inspirativni i korisni sadržaji. To nije lako. Vaspitački kadar kod nas je, prema mom mišljenju, dosta dobar i otvoren za nova saznanja i programe rada, koji se često menjaju i nekritički usvajaju iz inostranstva, s pratećim menjanjima forme i termina, često nepotrebnim. A suština rada je ista. Svakom vaspitaču najvažnije je da su deca u grupi zdrava i radosna, orna za igru, da nijedno dete nije usamljeno i tužno u nekom ćošku, da nema agresije i trauma… To su neophodni preduslovi za normalan rad u grupi.
Naše vaspitače, dakle, krasi velika prilagodljivost teškoćama i radu s vrlo brojnim grupama. Više bi trebalo poraditi na početku njihovog školovanja, na odabiru ličnosti prilikom upisa u samu školu, jer ima talentovanih vaspitača, a ima i onih koji su zalutali u ovu profesiju, što ne sme da se događa. Svi mislimo da je lako voleti decu i raditi s njima, a to nije istina. Serija ozbiljnih testova ličnosti prilikom upisa u školu znatno bi pomogla u odabiranju pravih ličnosti za ovaj posao. To je moj predlog. Dalje stručno usavršavanje jeste nešto što je obavezno i deo je mog, njihovog i državnog posla. Stručnog usavršavanja vaspitača kod nas ne manjka! Naprotiv, imamo divnih edukatora i divnih seminara, kao i mnogo dobre i savremene literature. Mnogi vaspitači i saradnici su i autori nekih korisnih priručnika, a izdavačke kuće otvorene su za saradnju s njima.
Z.U: Kakva je podrška u smislu literature i pomoćnih sredstava za rad, imaju li naši vaspitači podršku u vidu priručnika i naša deca u vidu radnih listova? Šta se koristi u vašem vrtiću?
Dobre literature i pomoćnih sredstava za rad u vrtićima nikada nije bilo toliko koliko ih ima danas. U tom smislu, rad s decom je „stručno pokriven“ bolje nego ikada. Za sve vaspitno-obrazovne oblasti postoje odgovarajući priručnici za sve uzraste, čak i za najsavremenija pitanja pedagoških i psiholoških saznanja.
Radni listovi za pripremna predškolska odeljenja raznovrsni su i ponuda je zaista velika. U našim vrtićima korišćeni su radni listovi Pčelice, a najviše Kreativnog centra – pre svega mislim na knjigu Veseli vrtić, koja je i međunarodno priznata kao najbolji udžbenik za ovaj uzrast (na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu 2014. godine radni listovi Veseli vrtić dobili su nagradu Najbolji evropski udžbenik u kategoriji knjiga za predškolce).
Z.U: Osim klasične literature, u vašem vrtiću koriste se i setovi LEGO Education. Možete li reći nešto o njima i o tome kako deca reaguju na ovaj vid učenja kroz igru?
Još nisam videla dete koje se nije odmah živo zainteresovalo za igračke Lego, koje se nije njima oduševilo i zaigralo, bilo sâmo bilo u grupi. Pošto mnoga deca nisu u prilici da dođu u dodir s tim vrlo podsticajnim igračkama, mi smo od Kreativnog centra nabavili deo programa LEGO Education i formirali smo centre interesovanja za slobodnu i usmerenu aktivnost. Ova vrsta igračaka zaista je podsticajna i za razvoj govora i za intelektualno napredovanje, za maštu i kreaciju. Ako ih svako dete ne može imati u svojoj kući, tu je vrtić! Program LEGO Education je, uz igre na otvorenom, najbolja zamena za video-igrice i ekrane svih vrsta. On budi detetov um!
Z.U: Kako vi kao pisac pronalazite inspiraciju za pisanje?
Kao pisac dosta inspiracije nalazim u samom kontaktu s decom. Pravi život, razne priče i sudbine, različiti likovi dece, sve što se može sresti u mojim knjigama – deo je stvarnog života, onog koji se odvija tu, oko nas. Život je maštovitiji od svakog pisca. Decu ne treba samo gledati, njih treba VIDETI!
Razgovor vodila: A. C.