Roditelji, naučite razliku: Deca treba da budu vaspitana, a ne poslušna

Kada roditelji nisu u stanju da izgrade autoritet, oni ga onda izgrađuju na pogrešnim osnovama. Saznajte koje sve vrste lažnih autoriteta postoje i kako da ih izbegnete.

I otac i majka u dečijim očima moraju imati autoritet. Majka ne bi trebalo da se poziva isključivo na autoritet oca, jer time ugrožava svoj autoritet kod deteta. Situacija kada majka često govori: “Reći ću tati šta si radio danas i on će te kazniti”, i slično, ukazuje da majka nema autoritet kod svog deteta. Uloga oca ne sme se prenaglasiti u odnosu na ulogu majke, i obrnuto, jer oni oboje imaju svoje uloge i dužnosti u procesu vaspitanja.

Lažni autoriteti roditelja

Pretežni cilj roditelja koji se na ovaj način postavljaju jeste da ih deca slušaju. Takav stav je u samoj osnovi pogrešan. Cilj mora biti samo jedan, a to je pravilno vaspitavanje, usmeravanje dece. Porodica treba da izgradi vaspitanu ličnost, a vaspitana i poslušna ličnost nije uvek jedno te isto. Ona deca koja su ispravno vaspitana umeće razumno da prilagode svoje ponašanje, što nije slučaj kod one dece koja su isključivo učena da budu poslušna i koja shodno tome teško razlikuju dobro od zla.

U slučaju lažnog autoriteta, dokle god su deca poslušna roditelji prividno spokojno žive. Međutim, u praksi se gotovo uvek ispostavi da ni spokojstvo, ni poslušnost ne traju dugo. Ako roditelji u procesu vaspitanja svoje dece i postignu relativnu poslušnost, često su svi ostali ciljevi vaspitanja zanemareni, jer deca postaju slabi ljudi koji uvek traže neki viši autoritet koji će umesto njih donositi važne odluke.

Postoji više vrsta lažnog autoriteta. Mi ćemo ovde razmotriti neke od njih, a ujedno ćemo ukazati na svojstva i funkcije pravog autoriteta. Cilj ove analize jeste da, između ostalog, preispitamo svoje principe vaspitanja, i da ih menjamo ukoliko nisu ispravni. Na potencijalne pogrešno zasnovane autoritete upućuje nas ruski pedagog

Makarenko koji je izvršio njihovu klasifikaciju:

Autoritet ugnjetavanja

Ovo je najbizarnija vrsta autoriteta od koga uglavnom prisutna kod očeva. Najčešće u zlostavljanju dece učestvuju roditelji koji su sami bili lišeni osećanja ljubavi, pa to ispoljavaju kroz negativan emocionalan stav prema svojoj deci. Takav roditelj najčešće sadistički ponižava dete, vređa ga ružnim rečima, naziva ga pogrdnim imenima, izruguje mu se i obično poseže za fizičkim kažnjavanjem. Na ovaj način deca se ne vaspitavaju, već se samo uče da se drže podalje od roditelja, koji za njih predstavljaju pretnju. Ugnjetavana dece neretko postaju moralni slabići, ili pak tirani, i oni u toku daljeg života na neki način pate zbog nedostatka ljubavi koji su doživeli u svom detinjstvu.

Poznati glumac Marlon Brando o svom ocu je kazao sledeće: “Moj otac je bio zastrašujuće ćutljiv, mračan, ljutit – pravi grubijan. Voleo je da izdaje naređenja, i nikada me nije nagradio nekom rečju, pogledom ili zagrljajem. Verovatno iz tog razloga ja u sebi nosim averziju prema autoritetu.” Na osnovu ovakvog ponašanja roditelja, kod dece se javlja mržnja prema autoritetima, budući da se u ovom slučaju radi o zloupotrebi funkcije vaspitača i roditelja.

Autoritet rastojanja

Ima takvih roditelja koji smatraju da sa decom treba što manje komunicirati. Ukoliko se javi potreba za razgovorom onda treba nastupiti u ulozi starešine – da bi deca bila poslušna. Ova vrsta autoriteta češća je u porodicama “intelektualaca”. Tu otac redovno ima nekakav zaseban kabinet iz kojega se retko pojavljuje, poput “prvosveštenika”, dok sa decom komunicira isključivo preko majke. Ima i majki koje se tako ponašaju. One imaju svoj život, svoje interese i ambicije, a o deci se uglavnom brine baka, a ponekad čak i kućna pomoćnica. Očigledno je da je ovakav odnos sa detetom pogrešan i da ovakva porodica nije razumno organizovana.

Svakako, ni ovo nije pravi autoritet već samo ispoljena sebičnost, u kojoj roditelji ne žele da se brinu i da vide dečije potrebe, već samo svoje sebične interese.

Autoritet pedantizma

U ovom slučaju roditelji previše očekuju od dece. Oni su ubeđeni da deca treba svaku roditeljsku reč da slušaju sa strepnjom i da je njihova reč – svetinja. Svoja naređenja oni izdaju hladnim tonom i očekuju bespogovornu poslušnost. Takvi roditelji se boje toga da deca ne uvide da su oni pogrešili. Na primer, u slučaju da je roditelj kaznio dete, a kasnije se ispostavi da dete nije krivo, ili nije krivo u toj meri, on svejedno neće povući svoju kaznu: Kada je on nešto jednom rekao tako mora biti.

Roditelji ne žele da deca uvide da i oni mogu da pogreše. Međutim, istina je da mi često grešimo, a to se ne može sakriti. Tako ovakvim stavom roditelji samo povređuju decu i gube autoritet i poštovanje kod njih.

U ovom slučaju roditelji guše dečiji život beskrajnim pridikama i poukama. Umesto da kažu detetu nekoliko reči, možda čak i u šaljivom tonu ili ako treba strogim, roditelj mu naređuje da sedne naspram njega i da sluša njegovu beskrajnu pridiku. Ovakvi roditelji su uvereni da se u poukama sastoji glavna pedagoška mudrost. Ali oni zaboravljaju da deca nisu odrasli ljudi i da ona, mnogo više nego odrasli čovek, reaguju emocionalno. Zato roditeljske pridike prolaze bez efekta. Deca ne razmišljaju toliko o onome šta im se kaže, koliko o načinu na koji im se govori.

Izvor: yumama.com