Samohrani roditelj: I uveče, kada anđeo zaspi, ko zna šta je na tvojoj duši, u tvojoj glavi…

Kada uđeš u autobus a neka žena prosto ne želi da ti ustane, nema veze što žongliraš sa dve kese, detetovim rancem i detetom, a vozača ne dotiče ni ležeći ni ništa, čovek je na trkama.

Foto: Canva

Kada uđeš u poštu sa detetom, ni ne želiš da ideš preko reda ali deda dobacuje da smo bezobrazni što dolazimo sa decom da bi išli preko reda a ti nemaš kome da ostaviš dete dok završiš neke stvari, između ostalog i plaćanje nekih računa.

Kada vidiš cipele koje ti se baš sviđaju ali ti je i dete videlo čizmice iako ima tri para, pa se odrekneš tih cipela iako ide zima a ti još uvek u letnjoj obući.

I uveče, kada anđeo zaspi, ko zna šta je na tvojoj duši, u tvojoj glavi…

Kada ti kažu da si se zarobio, a ti se baš osećaš oslobođeno. I još te ubeđuju da si u svemu pogrešio, da si tužan, nervozan, besan, a tebi zapravo prelepo, osim dok te nerviraju sa tim svojim stavom.

Kada žuriš sa posla kući da što pre stigneš do deteta, zato što ti nedostaje i fali, pa samo o njenim knjižicama za laku noć razmišljaš, a sutradan te napadnu što se nisi javio već si samo prošao pored njih.

Kada noću, dok svi spavaju, tebe temperatura deteta probudi, kada se ispovraća, kada nešto ružno sanja, koga zanima kako si ti, da li si umoran.

I kada piješ četvrtu kafu a tek je podne, znaš da nije zdrava i svi ti to govore ali ti samo ćutiš jer moraš ostati budan a oni ne kapiraju da nisi spavao zbog deteta.

Kada sa osmehom tumaraš okolo samo da ne bi ulazio u dublju raspravu sa bilo kim.

Dok tako živiš zapravo naučiš da je zapravo sve to jako vredno, jer zahvaljujući tome tvoje dete ne skida osmeh sa lica.

Dete u prvi plan, mi kao pozadina, kao tihi borci za te male osmehe i ništa ne tražimo niti očekujemo sve dok osmesi našoj deci stoje.

Izvor: sarintatalaki.wordpress.com