Siromah i frula

Autor: Zdenka Tadic
Nema lepšeg godišnjeg doba od proleća. U proleće sve klizi.Klize raskošne šume i vrludave stazice u njima, klize čudesni karavani ptica na nebu, klize ograđene bašte i dvorišta iz kojih se potpiruje miris raznobojnog cveća, klizi zlatni vazduh…Klize prsti starog frulaša koji od protezanja jutra do smiraja dana stoji ispred jedne crkvice i svira.Svaki prelepo nespretni odsvirani ton zvuči jednostavno, prirodno i mirom miriše.
Čula sam da je sam sebi učitelj i da nijednu pesmu ne svira do kraja, ali ono sto svira, svira iz sveg srca, dirajući u dušu same muzike. Pored njegovih štrkljavih nogu uvek stoji poluiscepana kartonska kutija, čije je dno popunjeno desetodinarkama, dvadesetodinarkama i ponekom novčanicom od pedeset dinara.
Čini mi se da nikada nisam videla oči čistije od njegovih. Zeleni, nežni plodovi trešnje koji klize po bistoj izvorskoj vodi. Zeleni i tužni.
Siromah bogatog i sjajnog osmeha,osmeha koji klizi po izboranom, blagom licu.
Nekada davno imao je dva srca. Njima je izvlačio snagu iz frule. Svako mesto na kojem bi zastao i zasvirao, postajalo bi tako mirisno da su zvezde padale sa neba i tumarale šumama koje su igrale i pevale od lepote i radosti.
maxresdefault
Jednoga dana, sasvim neočekivano, u po sviranja, frula progovori :
Kaži dragička, gospodaru !
Dragička !
Neću više da te služim !
Zašto ?
Zato !
Zašto zato ?
Zato što me koristis u marketinske svrhe ! Ti zgrćeš pare, a ja doveka sviram…
Ali, ja sam siromah. Moram od nečega živeti.
Šta ! ? Ti si, kao, ravnodušni sanjar, pa si naš*o preko moje grbače da sanjariš. A ? Ako si ti dopustio da se drugi tobom okoriste, ja ne želim da ti to isto uradiš sa mnom. To ne može tako ! Ja ti kažem !
Siromah se samo blago nasmeja, pomilova svoju pobesnelu frulu i reče : ”
Dobro veče ! ”
Ponovo !
Siromah se samo blago nasmeja, pomilova svoju pobesnelu frulu i upita :
Kako da ti platim ?
U kešu !
Ali, ja nemam para.
Nema, onda, ni muzike ! Kol*ko para, tol*ko muzike ! I tačka !
Evo ti jedno moje srce.
Frula pruži ruku i uze mu srce. Srce se nasmeja od srca što je poklonjeno i što se frula u istom trenu pretvorila u nežnu i osećajnu ženu.
Nije to baš tako bilo, nego ovako :
Frula je ostala frula, ali sada, nekako milija. Ne Milija kao vlastito ime, nego draža.
Ali, ne lezi vraže ! U istom trenutku kad je frula stavljala srce u svoje rupe, nebo je posivelo. Iz njega su galopirali i njištali gusti sneg i olujni vetar. Tek što su siromah i frula pogledali ka nebu, našli su se u rukama grabežljivaca. U tren oka preleteli su gradove, sela, reke, jezera, mora, planine i nasli se ispred jednog čardaka, obučenog u belo ruho. Kad su ih bacili na zemlju, čuo se tresak toliko jak da je ispod bele površine otkrio uvelu travu.
Vetar i sneg vratili su se na nebo, ruku pod ruku, ostavljajući za sobom mraz oštar kao đavolji rogovi. Siromah i frula su pogledali oko sebe.Preko uzane stazice ispred čardaka, šetale su dve prelepe princeze.Pričale su nesto, a vlaga iz njihovih usta ledila se i u vazduhu stvarala zlatne krugove. Siromah je skočio i sakrio se iza jednog jedinog prezivelog žbuna. Očima je pravio trikove, kako bi se zaštitio od mraza, a na grudima čvrstom rukom pridržavao frulu. Naćulio je uši, kako bi čuo o čemu princeze razgovaraju.Čuo je samo kako mlađa od njih dve ponavlja :” Hladno srce u hladnom telu..hladno srce u hladnom telu..” Plakala je, a starija joj je brisala suze brzo, ali nežno, kako se ne bi zaledile na obrazima. Siromah je skupio snagu i ustao :
Zasto plačeš?
Zato sto mi se plače!
A zašto ti se plače?
Zato sto mi se plače!
Ali, zašto?
Jesi li ti gluv? !
Nisam. A da ti nekada nisi bila frula?
A da ti nekada nisi dobio po nosu, a?
Nisam.
To je dobro.
Ako mi kažeš, možda ti mogu pomoći.
Princeza se zamisli i reče : Zato što imam oši i srce.
Siromah milo progovori : Oči i srce treba da se smeju.
” Moje srce će biti oteto za dvanaest sati “, zajauka princeza.
A ko će ti odneti srce?
Kralj Inja.
Zašto?
Da bi njime privukao Sunce.
Zar je toliko toplo tvoje srce ? Nisam, baš, primetio.
Starija princeza priteče u pomoć : ” Kralj Inja, svake zime, da bi preživeo, mora uzeti po jedno devojačko srce, a devojci pokloniti svoje prožlogodižnje koje je hladnije i od njegove šubare.
Siromah se zamisli : ” Dobro, pa nećes umreti? ”
” Neću, ali nikada nikoga neću moći voleti! ”
Odjedared, žbun progovori :
Bolje za tebe i za planetu!
Ti umukni, da te ne bih fiknula tako zaleđenog!
Ne boj se nimalo. Ti i nemas srce ! Kralj Inja se ove zime grdno prevario.
E sad ću te grdno iskasapiti!
Taman kad je pojurila ka zbunu, saplete se o jednu zaleđenu baricu, stvorenu od njenih suza i sigurno bi pala da je siromahove ruke nisu zadržale.
U tom času na njegovim nedrima zasvira frula,a u nedrima i zaigra srce.
Ledene barice se otopiše od lepote princezinog osmeha.
Siromah se jednom rukom osloni na žbun i ponosno izusti : ” Svira sama! ”
Samo što je to izgovorio, tresnuo je o ledinu. Prilikom pada, grčevito se uhvatio za žbunovu glavu. Žbun zajauka :
” Ajojjjmeneeedobogaaaa ! Nemoj da ti se ovo više desi ! Ustani i sneg sa sebe stresi ! Ne blesi ! Umalo me ne zadavi, ne obesi !
Izvini ! Moja frula ima srce . Daću ga princezi.Ili da dam svoje ?
Dugo je razmišljao i taman kad je odlučio da joj on pokloni srce, sa neba se pojavi zloglasni Kralj Inja. Sve se završilo za tren.Jednim naglim pokretom svoje ručurde sčepao je princezu i poneo je ka nebu.
Jedino što je stigla da uradi,bilo je da isčupa svoje srce i baci ga siromahu.
Šta je dalje sa njom bilo, niko ne zna.
Siromah još uvek stoji pred crkvom i svira najtužniju pesmu koja nema kraj, čekajući da se princeza odnekud pojavi.
Za to vreme prolaznici mu u kutiju ostavljaju milostinju.