U školi se ne proučava…

U školi se ne proučava iskrenost, skromnost, plemenitost, zagrljaji…

U školi se ne proučava jednostavnost, hrabrost, spontanost, ljubav, dostojanstvo…

U školi se, u stvari, ne proučava, nego podučava. Ne usvaja, nego diktira. Ne širi se, nego sužava. Ne otvara, nego zaglupljuje.

Da je škola po meri čoveka, ne bi čovek bežao iz nje, nego bi trčao u nju!

Celo moje školovanje, kao i svako drugo, bilo je učenje onoga što ne slavi čoveka, njegovu suštinu, što ne oslobađa, ne rasplamsava maštu i fantaziju, ili bar puteve koji vode do nje, već nametljivo otvara oblasti koje o svemu uče, samo ne o onom glavnom. A to glavno se zove, RADOST POSTOJANJA, POŠTOVANJE PREMA ČOVEKU I PREMA SVEMU ONOME ŠTO JE ŽIVO, što rađa život.

Na fakultetu se ne proučava podizanje dece, domaćinstvo, život u prirodi, dobrota, sloboda…

Na fakultetu se ne proučava bliskost, solidarnost, odgovornost, žrtvovanje, autentičnost…

Na fakultetu se nikada ne priča o erosu, ljubavnoj predigri, romantičnom dodiru onih koji se vole…

Na fakultetu se, u stvari, ne proučava ono najbitnije, ono od čega smo sazdani…

Istorija sveta ne znači ništa, ako se uporedo ne uči i istorija ljudske duše. Geografija takođe. Šta nam vrede putovanja po svetu, ako naspram njih ne idu i putovanja po sebi, i svim onim beskrajnim horizontima koji se otvaraju?! Biologija i fizika takođe. Šta mi vredi sve to, kada i dalje ne umem da objasnim savršene linije njenog tela, koje prevazilaze svaku umetnost?

Ili osećaj opijenosti dok sam sa njom?

Sve te silne formule i definicije, bez osećaja za ljude, samo su lavirint u kome se gubi smisao čovekovog postojanja i ljudska lepota.

U školi se ne proučava otvorenost, poverenje, lepršavost, saosećanje…

U školi se ne proučava nemir, gorčina, ljubavni patos, kada nemaš kud…

U školi se ne razvija zahvalnost prema hrani, drveću, rekama, vazduhu, vetru…

U školi se ne razvija zahvalnost prema životu uopšte, majci prirodi i senima predaka…

U školama, ovakvim kakve jesu, gubi se nada, vera, mašta, optimizam, mladost, radovanje. Ne postaje se celina, postaje se šraf u mašini…

Umesto leta, seku se krila. Umesto slobode, nude se zatvori. Umesto poverenja, ubija se vera u ljude i budućnost…

Gotovo sve što se tamo uči nekako je izvan, nešto što se ne oseća, a da bi se osetilo mora prvo da se doživi. Zato je sam način života koji se vodi najbolja škola, sve ostalo je prisila, sve ostalo je kalupljenje…

Umesto konkurencije – ljudskost. Umesto ko više zna – ko je više u stanju da razume druge. Umesto ko je najbolji za sebe – ko je najbolji za svet. Umesto ko najbrže trči – ko najbrže trči i pomaže drugima. Umesto ko je lepši – ko je u stanju da prepozna i probudi lepotu u ljudima. Umesto ko najbrže uči – ko najbolje prenosi naučeno…

Ja jesam za školu, ali za životnu školu, za prostor otvoren 365 dana u nedelji, gde je čovek čoveku čovek…

Ja jesam za nastavnike i profesore, ali pod uslovom da vole decu i da su istinski zainteresovani za njih…

A da bi čovek voleo decu, on mora prvo da zadrži to dete u sebi, kao i onu neodoljivu potrebu da rukama zagrli čitav svet. Ako izgubi taj entuzijazam i svetlost u očima, bolje da se skloni iz prosvete nego da mrači generacije koje dolaze…

Moguće je probuditi svetlost u svakom čoveku, samo što, za početak, čovek treba da je probudi i pronađe u sebi!

I samo sa tom punoćom i beskompromisnim stavom – da se uradi nešto za druge, čovek može da predstavlja tu svetlost, u protivnom, samo je još jedna razbijena sijalica na glavnom drumu koja ne služi ničemu i zauzima mesto drugoj, koja istinski svetli…

Samo joj treba dati šansu?!

Autor: Stefan Simić, pisac