Učiteljica Đurđica Stojković: Nastavnik treba da pokrene i usmeri „zaraznu” kreativnu energiju

Nova rubrika na našem sajtu, „Učitelji menjaju svet” ima za cilj da, u moru negativnih stvari kojima nas mediji obasipaju kada je reč o ljudima koji se bave našom decom, istakne one svetle primere vaspitno-obrazovnog sistema kojih je u Srbiji daleko više. Zato ćemo ovde pisati i onim učiteljima i vaspitačima koji – menjaju svet, a rubriku započinjemo intervjuom sa učiteljicom Đurđicom Stojković, koja već punih 28 godina radi sa decom. Njeni rezultati prevazilaze ono što se postiže u četiri zida učionice (iako je to svakako najvažniji deo posla), pa je tako autor priručnika za nastavnike, recenzent udžbenika, dobitnik brojnih nagrada, bloger.

Đurđice, u našoj prosvetnoj javnosti ste poznati, ali bi bilo lepo da i širu javnost upoznamo s Vašim predanim radom. Kažu da je najlepše raditi sa decom, šta je to što Vas inspiriše?

Deluje kao fraza ali mene inspiriše ljudska kompleksnost. Sva moja učenja o prosečnom učeniku vrlo brzo su pala u vodu. Zapravo, svako dete  je sasvim drugačije, volim da kažem da svako dete predstavlja univerzum za sebe.

Autor ste bloga Ispeci pa reci deci, koji i Zelena učionica često prenosi. Kako ste odlučili  da pokrenete svoj blog?

Jedna moja koleginica prošla je kroz OKC seminar i kada sam videla njen blog pomislila sam da je tako nešto vrlo korisno. Napravila sam autorski blog, postavila materijale koje sam koristila u nastavi i on je vrlo brzo postao prepoznatljiv. Istovremeno, rado koristim materijale kolega. Sa učiteljskim blogovima naš rad dobio je na bogatstvu i raznovrsnosti.

Pored rada u učionici, na blogu, stižete i da osavajate nagrade na konkursima za nastavnike, konkretno na konkursu Digitalni čas gde ste gotovo svake godine na spisku nagrađenih. Da li to znači da verujete da tehnologije zaista mogu pomoći deci da uče bolje i budu uspešnija? Kako pravite balans između tradicionalnih i modernih metoda učenja?

Učešće na konkursu Digitalni čas 2011. godine za mene je predstavljalo izazov i želela sam da vidim da li to što radim ima potvrdu. Posle prvog uspeha, učešće na ovom konkursu predstavlja takmičenje sa sobom, jer svake godine radovi su sve kompleksniji i zaista se trudim da budem u toku sa novim informatičkim dostignućima.

Uoči prošlogodišnjeg sajma izašao je i Vaš Priručnik za projektnu nastavu za prvi razred, u izdanju Eduke. Možete li nam ukratko reći kako je koncipiran priručnik i kako će pomoći učiteljima u radu?

Koliko smo puta samo čuli da će današnja deca u budućnosti raditi neke sasvim nove i u ovom trenutku nepoznate poslove? Postavlja se pitanje kako ih onda pripremiti, na koji način danas učiti decu da bi sutra mogla da budu samostalna, da rade, da se snalaze, istražuju, stvaraju…

Jedan od načina je staviti ih u situaciju da već danas rešavaju složena pitanja, da traže načine, odgovarajuće strategije, rešavaju probleme stvarnog sveta kojim su okruženi.

Kroz autentične projekte može se duboko zaći u znanje, kritički razmišljati, pratiti proces, razmatrati krajnji produkt, unapređivati veština komunikacije, suočiti se sa različitim mišljenjima o produktima rada, ovladati veštinama samoprocene…

Nastavnik treba da uzmiče korak unazad i njegova osnovna uloga je da pokrene i usmeri „zaraznu” kreativnu energiju.

Svedoci smo čestih promena u obrazovnom sistemu, ali deluje kao da napredak nije naročito vidljiv. Šta mislite, šta je najvažnija stvar na kojoj treba poraditi da bi naš sistem postao bolji?

Dešava se da se stalno uvode neke novine a da postojeće obaveze i one prethodne i dalje bivaju neophodne.

Šta je nama u stvari potrebno?

Sadržaji 21. veka! Jedna od dobrih stvari je Digitalna učionica tj. digitalni sadržaji koji su urađeni za sve predmete. Nastavnik ima mogućnost da ih koristi i obogati rad, pri tome ti sadržaji nisu obavezujući, niti jedini.

Konačno, da li je zaista teže raditi sa decom danas, nego pre ere interneta? Jesu li nove generacije zaista drugačije ili je to samo mit?

Deca nisu biološki ili psihološki drugačija od ranijih generacija.

Promenjeni socioekonomski i kulturni uslovi, međutim, utiču na ponašanje dece pa izgledaju drugačije nego ranije generacije.  Istovremeno deca su u prošlosti bila do izvesne mere zaštićena od sveta odraslih, danas je celo okruženje podređeno odraslima. Dakle, postoje i kontinuitet i promene – ne mitovi.

Na kraju, kao učiteljica sa dugogodišnjim iskustvom, koji biste savet dali mlađim kolegama koji počinju da rade ovaj posao?

To je poziv podstaknut uverenjem da sva deca zaslužuju da dostignu svoj puni potencijal. Zato je potrebno svakodnevno ulagati vreme, energiju, ljubav i brojne ideje da se učini ono što je najbolje za svakog od svojih učenika. Negde sam pročitala da biti učitelj nije posao nego način života.

Intervju vodila: A. Cvjetić