Vaspitanje ili geni. Šta je presudno?

Da li se rađamo kao tabula rasa koja tek čeka da bude ispisana ili smo od samog rođenja genetski programirani i zakalupljeni nasleđenim obrascima, pitanje je koje se u raznim oblicima od davnina postavljalo.

Već pogledom na jednojajčane blizance postaje nam jasna neprikosnovena uloga genetike u formiranju organizma, njegovih predispozicija, pa čak i karaktera same osobe.

Međutim, ako isti ovi blizanci odrastu u potpuno različitim okruženjima, što je već nebrojeno puta zabeleženo, stvar se bitno menja. Dakle, koliko god nas geni određuju, radi se i dalje o mogućnostima – da li će se nešto ispoljiti ili neće i u kojoj meri. Ali kako okruženje može da utiče na nas? I da li naučeno i stečeno tokom života nestaje sa nama ili nastavlja da postoji kroz sledeće generacije?

Neposredni uticaji okruženja

Okolnosti pod kojima živimo i u kojima smo odrastali svakako utiču na kvalitet našeg života. Pa tako na primer odrastanje u teškoj nemaštini, izloženost neurotoksinima ili zapostavljanje u detinjstvu ostavljaju veliki trag i često imaju negativan uticaj na emocionalni i kognitivni razvoj deteta. Poznato istraživanje sprovedeno još 1997. godine je pokazalo da deca odrasla u domu za nezbrinute znatno kasne u u fizičkom i mentalnom razvoju, kao i da su sklonija ozbiljnijim infekcijama nego što je uobičajeno. No, uticaj spoljašnjih faktora može da se sagleda i sa vedrije strane. Pa recimo, deca koja odrastu u dvojezičnoj sredini često pokazuju kognitivne prednosti u odnosu na svoje monolingvalne vršnjake. Ove prednosti se, pored jezičkih sposobnosti, odnose na sposobnosti održavanja i prilagođavanja pažnje, kreativnog rešavanja problema, povećane mentalne fleksibilnosti, kao i sagledavanja situacije na različite načine.

Generacije u nama

Dugo se iskustvo roditelja i daljih predaka smatralo indirektnim vidom nasleđa, takozvano kulturno nasleđe. Pa tako, sve kroz šta je recimo deda prolazio u svom životu, okolnim uticajima kojima je bio izložen, iskustva, znanja, strahovi koje je stekao smatralo se da jedino mogu da utiču na potomstvo kroz kulturno nasleđe – komunikaciju i imitaciju. Međutim, naučnici koji se bave transgeneracijsko-epigenetskim nasleđivanjem uviđaju da situacija nije nimalo jednostavna i da postoje mnogi faktori koji utiču na kvalitet života pojedinca. Brojnim istraživanjima pokazano je da stečene osobine i način života jedne generacije mogu da rasvetle pojedine pojave u narednim generacijama.

Recimo, da li je moguće naslediti strah? Pokazno je da jeste. Naučnici na čelu sa Brajan Dijasom „istrenirali“ su grupu miševa da se boje mirisa cveta trešnje. Ovo su postigli učenjem putem uslovljavanja – svaki put kada bi miševi dobili blag elektrošok bili bi okruženi ovim mirisom. Ovo je, nimalo začuđujuće, nakon nekog vremena dovelo do toga da miševi ispoljavaju reakciju straha već na sam miris cveta trešnje. Ono što je interesantno jeste da su njihovi potomci, iako nikada izloženi ovom mirisu, postali uplašeni i anksiozni kada bi ga osetili. Još interesantnije je to da je ovo ponašanje primećeno čak i kada su miševi bili začeti vantelesnom oplodnjom, što isključuje bilo kakvu mogućnost socijalnog učenja.

Davne 1985. primećeno je da potomci žrtava holokausta, iako mu sami nikada nisu bili izloženi, ispoljavaju simptome traume. Mnogo sveobuhvatnije i potananije istraživanje nam daje uvid u ovaj fascinantan fenomen transgeneracijskog nasleđivanja.

Koliko smo stvarno svoji?

Šta za nas sva ova otkrića zapravo znače? Možemo li bar malo mudrosti iz njih da izvučemo? Iako još mnogo toga ostaje da bude otkriveno i rasvetljeno, imamo dovoljno znanja da naš život sagledamo iz šire perspektive. Jer nismo usamljenici u okeanu vremena i prostora, već se prožimamo sa okolnostima i životima, daleko van našeg domašaja. Iako nam je samim rođenjem mnogo toga dato, moramo češće da se prisetimo da za stvaranje okolnosti i budućnosti kakve želimo, jedino aktivnim učešćem u životu možemo nešto promeniti. Vladeta Jerotić često kaže: „Čovek je dat i zadat“ . Dakle čovek je dat prirodom, okolnostima, nasleđem, ali je i zadat. Sebi od sebe zadat. Najlakše je okriviti, i prepustiti odgovornost drugima, čak i onima koji više ne postoje… Iako se u nama prepliću nasleđa predaka i našim životom nagomilana iskustva, odgovornost je i dalje na nama jer mogućnost izbora je ono što nam uvek preostaje. Sve i da smo ništa više do gomile neurona kao što kaže Francis Krik ili kako bi Ričard Dokins rekao mašine koja prenose gene, okruženje nas, čini se, drastično oblikuje. A ko je onaj koji bira okruženje? I čije okruženje vi birate?

Autor teksta: Iva Rajović
Izvor: NTC učenje