Ako se osećate loše kada udarite dete onda je ovaj tekst za vas

Ne. Pitanje udaranja dece ili neudaranja nema veze s majkama, ima veze s decom.

Na stručnjacima za mentalno zdravlje i razvoj dece je da upozore ljude na štetne posledice takvih postupaka, kao što su zubari dužni da upozore na štetnost slatkiša za zube, ili lekari za bilo šta što ima loš uticaj na fizički razvoj deteta. Ako, kada udarite dete, osećate grižu savesti, s pravom je osećate. Osećanja su tu da nas upozore da li radimo dobru ili lošu stvar, a ne možemo činiti loše stvari a da se osećamo dobro.

Mnogo je priča o temi fizičkog kažnjavanja dece. Stručnjaci upozoravaju da fizičkom kaznom učimo decu da je nasilje u redu, bilo da ga trpi ili vrši, te je sasvim razumljiva rasprostranjena visoka tolerancija na nasilje u našem društvu, jer „i mene su tako pa šta mi fali.“

Ako se osećate loše kada udarite dete onda je ovaj tekst za vas.

Niste loš roditelj, samo u tom trenutku niste znali i mogli bolje. Niste naspavani, imate problema na poslu i u kući, opterećeni ste… To samo i dalje znači da udarate dete zbog sebe, ne njega. To je alarm da treba da preuzmete odgovornost za svoje ponašanje, jer druga osoba, bila ona dete ili odrasli ne može biti uzrok našeg ponašanja.

Pitanje udaranja dece nije stvar tehnike disciplinovanja, nego vrednosti u vaspitanju. Da li se na dete gleda kao na objekat kojeg treba dovesti u red? Da li se na dete gleda kao na produžetak naših potreba (treba da spava kad se i nama spava, da miruje kada i mi mirujemo…)? Da li se na dete gleda kao na sliku naše ličnosti? Da li to što ono uradi znači da bruka roditelje? Ili se na dete gleda kao na misleće biće? Kao na biće koje od rođenja ima svoju volju? Da li se poštuje kao odvojena osoba? Da li se posmatra kao sposobna osoba u skladu sa uzrastom? Da li znate šta je u skladu sa njegovim uzrastom? Da li verujete detetu?

Pri razmatranju ovog problema, neminovno je primetiti sukob generacija u vaspitavanju dece.

Prethodne generacije su težile da dete uklope u okolinu, a današnje da okolinu uklope deci. Na primer, danas se sve opasnosti u kući i stanu uklanjaju ili obezbeđuju dok se deci ne razvije mozak i sposobnost razmišljanja na nivou uzrok – posledica, dok je u prethodnim generacijama često bio slučaj da se za sve govori „ne“, udara prutom po prstima i time, danas to znamo, ubija radoznalost, volja, kreativnost, inicijativa ili rađa još veći bunt koji kasnije, naročito u adolescenciji izbija na površinu kroz razna destruktivna ili samodestruktivna ponašanja.

„Kako detetu od godinu dana objasniti da nešto ne sme, bez „packe“?

Nikako. Ni „packom“, ni bez nje. Dete na tom uzrastu možete samo zastrašiti i strah će ga blokirati, ali ono neće odustati samo od utičnice ili ringle, odustaće od mnogo čega, neretko i od toga da je dobra i vredna osoba. Nisam srela roditelje koji su uspeli samo jednom da udare dete do dve godine i da ono „nauči“ neko ponašanje. Često se udaranje ponavlja posle nekoliko dana zbog istog ponašanja. Prečesta je rečenica (uz udaranje ili bez udarca): “Jesam li ti rekao/rekla?“, ili „Je l’ moram sto puta da ti kažem?“ E pa morate! Jesper Jul, porodični terapeut, je rekao da je detetu potrebno sto do dvesta puta nešto reći da bi se to integrisalo u ponašanje. Zapamtite to.

Zato, nije cilj ovog teksta da budem protivnik „packi“ i udarca po guzi, cilj mi je da one izgube smisao. Jer osim što su nemerljivo ponižavajuće po dete, štetne su i po roditelja koji se isto tako oseća nakon nekoliko trenutaka (ti, roditelju, kome je namenjen ovaj tekst), oseća svoje dete, oseća njegove emocije nemoći i poniženja, mehanizmom projekcije, mehanizmom koji je urođen, koji je dat detetu da probudi empatiju u roditelju tako što će dete svojim pogledom, mimikom, rečima, govorom tela, ubaciti u roditelja osećanja koje ono oseća.

Zato, nije pitanje „a šta da radim a da ne udaram dete, to izguglajte, to ste već potražili ako ste hteli, a ako niste do sada, potražite savet, krenite put znanja, ličnog rasta i razvoja, put ljubavi.

Verujem da ste čuli da možete da obezbedite kuću za svoje dete raznim preprekama, koje kako bude raslo možete uklanjati jednu po jednu uz obrazloženja zašto. Obezbedite utičnice, ili budite spremni da 200 puta kažete „ne“ dok ne nauči, ili koliko puta da izudarate dete, koje nema kapacitet da čak i na tom osećajnom nivou ukapira da ne treba da prilazi svim utičnicama sveta, a u međuvremenu dok ga učite udarcima izgradiće nekoliko nesvesnih obrazaca o ljudskim odnosima sa kojima će se boriti čitav život. Verujem da ste čuli da treba da budete odlučni tonom i stavom kada izgovarate „ne“, da to ne radite tihim glasom dok ležite na kauču, na primer.

Verujem da ste čuli da kada kažete šta dete da ne radi treba odmah u istoj rečenici da kažete šta da radi: „Ne pipaj utičnicu, uzmi autić.“ „Ne prskaj vodu, uzmi sapun.“ „Ne diraj ringlu, uzmi krpu“. Skretanjem pažnje maloj deci do 2 godine, kojima se ne može objasniti šta i kako, vrlo je uspešna tehnika, ako je u skladu sa vašim vrednostima u vaspitanju.

Ima ljudi koji ne veruju u ljubav i dugovečan brak. Ima ljudi koji ga žive.

Ima ljudi koji ne veruju u vaspitanje bez udaranja. Ima ljudi koji su tako odrasli.

Ne mogu da vam kažem da ne osuđujete roditelje koji udaraju decu, ne mogu da vam kažem da ne osuđujete roditelje koji ne udaraju decu, jer vi imate svoju glavu i svoju volju.

Mogu da vas pozovem da mislite, da učite, jer ima se šta i od koga uvek.

*Nisam za zakonsko kažnjavanje roditelja koji fizički kazne „packom“ dete iz dva razloga:

1) Ne možemo suzbiti nasilje nad decom vršenjem nasilja nad roditeljima. I dalje govorimo o poziciji ko je jači a ko slabiji umesto o ravnopravnosti, što samo znači da kao društvo imamo dosta posla na iskorenjavanju toksičnih obrazaca u odnosima jedni sa drugima, a koji su vekovima bili prisutni. Umesto toga uvesti i obezbediti dodatnu edukaciju za roditelje.

2) Za dete je nemerljivo veći stres bilo kakvo kažnjavanje roditelja ili separacija i izostanak iz porodice od jedne „packe“ i udarca po guzi.

Autor: Sunčica Jovanović, psiholog, psihoterapeut. Njena razmišljanja na temu psihologije potražite na Instagram strani @moj.psiholog.