Sećam se kad sam bila dete, razgovora između ljudi godina mojih roditelja, koji su sada svi mahom bake i deke, kako su bili kažnjavani za nedisciplinu u školi. Ko još nije čuo za prutić po prstima? Ko bi mogao da sluti da će ubrzo nakon “toga” da dođe do sunovrata društva, u potpuno drugom pravcu?
Tada mi je to izgledalo strašno i činilo mi se kao teror najmlađih. Tako mi izgleda i danas, pogotovo što je u međuvremenu dokazano da se u dlanovima nalazi veliki broj nervnih završetaka, da svaka i najmanja povreda dovodi do oštećenja istih.
Duboko verujem da su deca inteligentnija od odraslih, neopterećenih i neistrošenih mentalnih kapaciteta, predodređena da uče i grade modele ponašanja, pa samim tim valjda i dovoljno svesna da im se može objasniti bez udaranja po rukama, gradeći autoritet ulivanjem straha od bola.
Teror, i dalje tvrdim.
No, samo pola veka kasnije imamo armiju drske balavurdije koja ne preza ni od kakvog autoriteta.
Kako je došlo do te ogromne transformacije sistema obrazovanja, društvenih vrednosti i načina oblikovanja najmlađih? Ako se ranije prutićem gradio autoritet, kako onda danas trpimo često potpuni izostanak poštovanja prema odraslima, učiteljima, nastavnicima, roditeljima?
I dolazim do logičnog zaključka – davanjem deci njihovih, dečijih prava.
Svako ljudsko biće bi trebalo da ima prava, pa samim tim i deca. Tako tvrdi Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i njen sadržaj je potpuno u redu. Problem je u tome što davanjem mnogih prava deci dolazi do isključenja prava odraslih i autoriteta koji su neophodni za pravilno formiranje najmlađih naraštaja.
Usled velikog zagovaranja dečijih prava ostadoše roditelji i nastavnici bez svojih elementarnih prava. O tim pravima se čak i ne govori, niti ih iko formuliše, već se samo preti posledicama usled odabira određenih vaspitnih modela.
Pitam se ko su kreatori savremenih teorija koji zagovaraju vaspitanje dece samo razgovorom, uz obavezno smiren ton, i izostanak svakog tipa kazne. I, kada se već tako zdušno zalažu za takav tip vaspitanja, zašto nam ne ponude primere dobre prakse. Ja ih nisam primetila.
Jer, sa dvogodišnjim detetom koje postupa po instinktu nije moguće razgovarati kao sa odraslim čovekom, ali ako mu uskratite neko zadovoljstvo, onda će uspeti da izgradi odnos uzrok-posledica.
Isto je i sa đacima. Ako dobiju lošu ocenu jer ih nastavnik prozove da odgovaraju za ocenu usled remećenja discipline na času ili budu izbačeni uz neopravdani, a kao posledica toga budu sankcionisani i kod kuće, šansa je da nešto i nauče iz svog ponašanja. Saradnja nastavnika i roditelja implicira izvesniji ishod u kreiranju zdrave ličnosti deteta.
Bilo bi lepo kada bi se zagovornici dečijih prava zapitali da li uskraćivanjem prava roditeljima i tutorima idemo u potpunu neposlušnost i anarhiju već uveliko moralno posrnulog društva i ko će na kraju da pretrpi najveći teror…
Lana Ristić
Izvor: pasarella.rs
Draga Lana,
naravno da su dečja prava proizašla direktno iz univerzalnih ljudskih prava. Malo ste obrnuli objektiv, pa se ovoga puta ne bavite time, već se bavite nečim što je u domenu domaćeg vaspitanja. Jasno vam je da se ličnost čoveka formira do treće godine (dr Jerotić), da se deca najbolje vaspitavaju ličnim primerom (Džon Lok, M. Montesori), (a mogao bih navesti i imena mojih roditelja!), pa mi se čini da više ne smemo tolerisati “subotu bubotu” (Vuk Karadžić), niti “šakom po guzi! (Zoran Milivojević), niti “prutić” (recidiv prošlosti), nego se vratiti na odgovornu, stratešku temu, koju bih mogao formulisati kao BRIGA O PORODICI. Mi roditelji smo amateri, ponašamo se uglavnom nagonski u tom najvažnijem segmentu života, dečjeg života i života porodice, pa posledično i života nacija. Kako roditelje vaspitati? Hajde da o tome popričamo. Čuli smo mišljenje Uroša Petrovića, ali da čujemo mišljenje i drugih pametnih ljudi, kao recimo Vojina Ćetkovića, koji kaže “Porodica nam je poslednja nada!”
Na internetu svako može da se potpiše kao Ljubivoje Ršumović, trebalo bi upozoriti čoveka da neko umesto njega daje ovakve frapantene izjave kojima se u nedavnoj anketi Prve TV protivi čak 90% gledalaca.
“Porodica nam je poslednja nada” zvuci vec kao ofucana floskula u vremenima kad je sve vise razorenih prodica, dvostrukih arsina, slabe doslednosti, dominacije roditeljske politike “linije manjeg otpra” i pravdanja novim psihologijama. Na sceni je stalni presing i presija “ili-ili”, slabo ko se zalaze za promociju spontanosti i roditeljskog zdravog razuma i instikta, balans i politiku “i-i”. A kad nestane spontanost, onda dobijemo ili licemerje ili nasilje …dve krajnosti… odnosno to “ili-ili”.
Od kako su u školama zavladali “demokratija”, “prava” i PEPSI imamo to što imamo, haos. Lančana reakcija je u toku i ne nazire joj se završetak, a šta će biti na kraju tog raspada sistema vrednosti, videće oni koji to dožive. Možemo samo da naslućujemo. I današnji i jučerašnji i prekjučerašnji roditelji su bili deca, a današnja deca će, nadam se, većina biti roditelji, i njihove dece deca takođe. Ne mora da znači da će kraj biti crn, možda se desi potpuno suprotno. Silnu negativnost, licemerje, populizam, potrošački mentalitet i materijalizam, porodica često nije u stanju da izdrži već mu se prepušta i priklanja, “jer tako svi rade”. Zar nemamo “Pokondirenu tikvu” i druga dela. Jedna smo od najpovodljivijih populacija koja izgleda uživa u samoponižavanju. Zato je domaće vaspitanje praktično nestalo. Postoji još samo ono “urođeno”, odnosno ono koje bi postojalo u ma kakvim uslovima. Takvi danas najviše trpe okruženi buljukom trendista, materijalista, karijerista, “ambicioznih”, licemera i još ko zna koliko različitih kategorija. Andrić je lepo dao definiciju ovakvog stadijuma društva.