Nije trebalo ovako da bude. Željela sam da ti posvetim jednu priču. Da je uzmeš i čitaš sam. Znam da bi je pročitao više puta. Bio ponosan. I čitao bi je svakog dana. Držao pored uzglavlja. Znam da bi ti značila više od bilo kojeg štiva koje si pročitao. Čitao bi i studirao svaku riječ. Svaki zarez. Hvalio bi se prijateljima kako je unuka napisala priču o tebi. Govorio bi da sam taj dar od tebe naslijedila, iako nikada nisam znala slagati stihove sa lakoćom kao ti. Prijateljima, koji bi ti se istinski radovali jer si uvijek imao poneku šalu za njih. Ili neki stih.
Hoću da ti ispričam jednu drugu priču. Našu sa tobom u njoj. Znaš li da i danas mogu osjetiti miris rijeke Spreče pored koje si se kao dijete igrao? Iako nikad nisam u njenu hladnu vodu zagazila. I zamisliti igru sa tvojim sestrama koja, kao da se pred mojim očima odvijala. Pamtim i tvog oca, mog pradjeda, iako ga nikada nisam vidjela, osim na staroj, požutjeloj fotografiji kako ponosito jaše svog konja. Zamišljala sam te kao momčića boksera koji u ringu nokautira protivnika u prvoj rundi, a ja ponosna, u prvom redu navijam. Zbog tvojih priča moje djetinjstvo bješe bogatije. Sačuvao si od zaborava one koje nikada nisam vidjela.
Upoznala te kao nestašno dijete koje se vere po drveću i šutira krpenjaču. Spoznala onaj dio tebe koji odrasli, obično, kriju ili vremenom zaborave.
Pišem sada jednu bajku. Sve se dešava u jednoj čarobnoj bašti. Glavna junakinja se budi na visokim krevetima i mekanim dušecima kao onima na kojima sam se ja budila. Kod bake i tebe u kući na selu. Iz bijelog ormara u kuhinji dopire miris kakaa i cimeta. Na stolu svaki dan ukusne đakonije. A izvan kuće se nalazi baš ta, čarobna bašta. Bašta mog djetinjstva. Iz koje bi dolazio nasmijan. Sa svicem na čelu. Uz zvižduk pjesme koju si u trenu izmislio. Za mene si bio junak svih priča mog djetinjstva. A sada tkam jednu koja ima sve ono što si dao mojoj mladosti. Maštu koja je nepresušan izvor svega što stvaram.
Izvadila sam bakin prsten iz kutijice. Da mi večeras pravi društvo. Dok ti pišem priču koju nikada pročitati nećeš. Prvi put sam taj prsten stavila na ruku. Onaj koji ti je baka dala dan prije nego što će se preseliti u vječnost. Milovala sam ga dugo i molila vas oboje da mi date snage da prenesem ovo što mi je na duši. Zamišljala sam tvoju ljutnju zbog njenog mirenja sa sudbinom. Znam da svoj život nisi mogao da zamisliš bez nje pored koje si se budio. Zamišljam kako si držao njenu ruku, milovao je i govorio joj da ne budali, da mora da se bori. Znam da si plakao. Govorio si ljepotici svojoj zelenookoj, ljubavi tvog života da ti se vrati. Da ne ide. Da nisi spreman da nastaviš sam. Milion puta sam zamišljala baš tu scenu. Tvoje suze na njenom licu oslobođenom muka. Molitvu u prazno. Da ti se vrati.
Iako nisam bila tu, mogla sam zamisliti svaki detalj. Mada mi ti to nikada nisi ispričao. Ali jesu neke druge priče. I pogledi puni ljubavi. Stihovi. Nisi umio drugačije. Bili ste svijet za sebe. Sada zauvijek sjedinjeni u vječnosti. Ostala je nada da ćemo mi, koji smo za vama ostali, umjeti tako da se volimo. Vi koji se sada, negdje međ’ oblacima držite za ruke. I gledate na nas. Ponovo zajedno.
Sigurna sam da si baš tako htio da te pamtimo. Po muzici i stihovima. Harmonici i klaviru. Grlatosti koja bi davala svima do znanja da si glavni. Obrvama i pogledu koji je govorio da moram isprazniti cijeli tanjir i da sa tobom nema rasprave. Obećavam ti samo jedno. Pamtiće te i praunuci tvoji. Dok god budš živio u mojim pričama, baš kao i pradjed moj u tvojim. Srećna sam što si imao priliku da ih upoznaš i zagrliš. Da baki možeš da ispričaš kako rastu, mada znam da nas ona odnekud posmatra.
Meni ste vas dvoje dio jedne priče. Neodvojivi. Zato ovo nije bila samo priča o tebi, već priča o vama. ,,Voliš li ti dedu svoga?”
znao si me pitati a ja se ni ne sjećam jesam li ti odgovorila na to pitanje. Ili sam se samo dječije postidjela. ,,Uvijek”,… sada ti to kažem. Za slučaj da moje riječi do tvoje duše nekako dopiru.
Nek’ duša tvoja nađe spokoj koji joj pripada. Nama ostaju uspomene. I nada da će vrijeme jednom potrati bol koja nam duše grebe. A živjećeš dok god je nas. I onih koji će o tebi slušati. Vječna je ljubav koju ćeš zauvijek imati. U srcima tvoje djece, unuka i praunuka.
Neke priče su prekasno ispričane. Neke nove tek treba da se vezu.
Pamtiće te u stihu.
Pamtićemo te u stihu.
Neka ti je vječna slava!
****
Desilo se nešto čudno. Ne znam odakle mi snaga da pročitam ovu priču posvećnu dedi baš na dan njegovog pogreba. Ispred svih onih koji su došli da ga isprate. U momentu kada su mi koljena klecala a glas podrhtavao kao žice violine. Dobila sam snagu kakvu nisam mislila da imam, a ne sumnjam da je deda tu upleo svoju ljubav i snagu s one strane postojanja.
Nije trebalo ovako da bude. Željela sam da bude ponosan čitajući priču mog djetinjstva sa njim u glavnoj ulozi. Njim koji mi zadnji osta’ od svih baba i deda. Htjela sam da bude posebna, jer ni deda nije bilo ko! Pa on je pjesme pisao! Zna šta valja.
Vrijeme je jedina kategorija koju mislimo da imamo, a izmakne nam kad nam je najpotrebnija. Mogu samo da vas zamolim nešto…
Kažite sve što imate onima koje volite. Da i vaše priče ne budu kasno ispričane.
Mom dedi Milanu. Dedi koji je pričao najčarobnije priče.
Izvor: tatjanakuljaca.me