Jesper Jul: Ne možete vaspitavati decu onako kako su vaši roditelji vas vaspitavali. Stvari su se promenile.

Jesper Jul je porodični psihoterapeut, predavač i autor brojnih knjiga iz oblasti porodičnog života, vaspitanja i roditeljstva. U poslednje dve decenije formulisao je nov prilaz vaspitavanju, razvoju i socijalizaciji dece.
Njegova najnovija knjiga „Život u porodici” predstavlja pokušaj da se porodicama koje su rastrzane između tradicionalnih vrednosti i modernog načina života pomogne da očuvaju harmonične odnose, uspostave zdravu komunikaciju i stvore motivišuće okruženje za život.
Današnje porodice ne mogu samo da preuzmu vrednosti prethodnih generacija i da po tom obrascu vaspitavaju svoju decu. Stvari su se promenile. Odnos između muškarca i žene i podizanje dece u porodici treba pažljivije osmisliti i promeniti.
Jesper Jul nam predstavlja svoje viđenje života u porodici, koje se bavi suštinom problema. On nudi moguća rešenja i ističe koje vrednosti smatra najvažnijim za uključivanje u srećan porodični život. Deca ne znaju šta im treba, znaju samo za ono što žele. Kada dečje želje postanu smernice i roditeljima, deca ne dobijaju ono što im zaista treba. Jul nam nudi principe koji će nam pomoći da živimo ispunjen, srećan život u svojoj porodici.
Iz knjige prenosimo članak koji govori o grdnji i njenom štetnom delovanju na dete, kao i o tome šta je alternativa kojom se može korigovati loše ponašanje.

Kad odrasli udaraju jezikom

Oblik povređivanja detetovog integriteta koji se često primenjuje jesu grdnja, psovke i uvrede, odnosno kako se jedan petogodišnjak izrazio „kad odrasli udaraju jezikom”. Prastara je tradicija da odrasli na ovaj način povređuju integritet svoje dece – s ciljem da ih vaspitaju da budu „kako treba”. Ta tradicija je prekinuta s generacijom današnjih deda i baka, koji su pokušali da svojim rečima daju detinjast ton. U praksi je to značilo da su govorili isto što roditelji inače govore svojoj deci, ali jednim emocionalno neutralnim, tendenciozno ulagivačkim tonom.
Danski istraživač dečje psihologije Erik Sigsgard i njegoci saradnici iznenadili su pedagoge i roditelje čitave nacije rezultatima svog istraživanja među decom u vrtićima. Većina ove dece je smatrala da ih uglavnom stalno grde, dok su odrasli to doživljavali sasvim drugačije. Odatle je proizašlo pitanje kako dolazi do ove različite procene. Kratak odgovor glasi da odrasli često govore na način koji deca doživljavaju kao prezriv i uvredljiv. Evo nekoliko citata:
„Udaraju jezikom.” (pet godina)
„Grde za sve, npr. kad igraš gejmboj ili nećeš da ustaneš.” (osam godina)
„Najgore je kad me nsatavnik grdi. Onda uopšte više nemam volje da budem u razredu.” (sedam godina)
Mnogi roditelji će sad upitati: „Pa šta čovek da radi ako više ne sme čak ni da ih grdi?” Na ovo pitanje sam već odgovorio u svojim ranijim knjigama. U tom kontekstu hoću samo da ukažem na najnovija saznanja neurologa, koji su se pozabavili istraživanjem šta je mozgu potrebno da bi se stvorila najbolja klima za učenje. Bez ikakve sumnje ustanovili su da sposobnost da se nešto nauči opada ako su informacije povezane sa kritikom.
Dugogodišnja istraživanja pokazala su da to u istoj meri važi i za učenje društvenih veština. Grdnja, dakle, nije samo problematična u moralnom pogledu, već je i kontraproduktivna jer se uglavnom postiže upravo suprotno od željenog rezultata.
Što se tiče detetove sposobnosti za sticanje intelektualnih i praktičnih znanja, alternativa kritici je takozvano pozitivno osnaživanje – to su pohvale koje se daju na osnovu činjenica. I u opštem vaspitanju dece pokušalo se sa sličnim pristupom, ne bez izvesnog uspeha, ali to je na duži rok dovelo do nastanka nesigurnih i nesamostalnih ljudi. koji se dobro osećaju samo u manje ili više veštačkom okruženju, gde mali broj jasno definisanih osoba imaju moć odlučivanja o tome šta zaslužuje pohvalu, a šta ne.
Najbolja alternativa kritici u porodici stoga nije pohvala, već autentnična povratna informacija