5 strategija da sprečite nedolično ponašanje deteta

Sve ste probali, ali ne pomaže. Vaše dete i dalje ujeda, viče, baca se na javnim mestima. Nažalost, prednji korteks dvogodišnjaka nije dovoljno razvijen i još razvija sposobnost da kontroliše svoje emocije i ponašanje. U praksi to znači – ujedanje, bacanje hrane, uništavanje nameštaja. Drugim rečima, ponašaju se kao dvogodišnjaci.

Ali pošto se mozak i dalje razvija, sve do kraja tinejdžerskih dana, deca svih uzrasta ponekad nemaju racionalnu kontrolu svog ponašanja. Ponekad se čak i petnaestogodišnjaci ponašaju kao dvogodišnjaci!

Na tu temu, nedavno smo pisali u tekstu „Imate temperamentno dete? Vi ste srećan roditelj!” i objasnili zašto su temperamentna deca zapravo blagoslov. Ali smo ostali dužni i par da objasnimo šta raditi kad taj temperament dostigne svoj vrhunac. Evo šta.

1. Komunicirajte.

Najbolji način da uspostavite i održite dobru komunikaciju s detetom jeste da uvek pokušavate da stvari vidite iz njegovog ugla, što će ga motivisati da razvije samokontrolu. Kad deca „odlepe” i počnu da ujedaju ili bacaju stvari, to je zato što se plaše da će na neki način biti povređeni ili se već tako osećaju. To uznemirenje stvara razdor između vašeg deteta i vas, čak i ako ste inače bliski. Ali, motivacija deteta da se lepo ponaša, proističe isključivo iz njegove prirodne potrebe da vam udovolji i toga kakva je vaša komunikacija. Ovo prvo vam je priroda podarila, a za drugo ćete morati da se pobrinete sami. Dakle, čim vidite da vaše dete prelazi granice lepog ponašanja, pokušajte da mu se približite i uspostavite kontakt:

„Mili, meni se čini da nam je sad najpre svima potreban jedan zagrljaj… dođi.”

Ponekad je samo to dovoljno da umiri dete i preokrene stvari, naročito ako nakon zagrljaja sledi…

2. Igrajte se.

Deca razvijaju emocije kroz igru, tako da često možete sprečiti nedolično ponašanje tako što ćete pomoći detetu da sve te osećaje koje nosi u sebi izbaci kroz golicanje, kikotanje i igru.

Pokušajte s trčanjem, šugicama, bacanjem plišanih igračaka niz stepenice. Gledajte, uključite, divite se kako precizno baca. Deci su takve igre jednostavno potrebne kako bi pravilno kanalisali emocije i zadovoljili te impulse koje inače zadovoljavaju bacanjem stvari. Pokušajte da se zajedno smejete i uživate.

 “Pa ti si previše brz za mene! Kako ti uspeva da uvek pobediš?!”

Pravilo koje uvek važi je – što više smeha, to manje nedoličnog ponašanja..

Dakle, kad vaše dete počne da prelazi granice, uhvatite ga za ruku i izvedite napolje, ili, ako ne možete to, onda potrošite pet minuta na jurnjavu u kući. Dozvolite mu da izbaci nagomilanu energiju.

Osim ako stvari nisu otišle predaleko i igra jednostavno ne može da reši problem. U tom slučaju…

3. Pomozite detetu da iskaže emocije.

Kad je dete džangrizavo ili prkosno i igra ne pomaže u popravljanju raspoloženja, znajte da vaš mališan traži vašu pomoć da se oslobodi nagomilanih osećanja koja ga guše. Sva mala deca nose nekakav „emotivni teret” koji se puni emocijama koje nisu spremni da procesuiraju već ih tako guraju u zapećak. Međutim, taj teret se u nekom momentu toliko uveća, a osećanja pritiskaju i prete da iskuljaju. Deca tada odbijaju da sarađuju i podižu zidove oko sebe. Ako budete ignorisali ove signale i ne budete pomogli detetu na pravi način da iskaže osećanja (podsećamo vas još jednom, mala deca to ne umeju sama) možete biti sigurni da će emocije eksplodirati, a to je ono što mnogi roditelji zovu „napad besa”.

Ali, proaktivnim delovanjem ovakve scene možete sprečiti. Kako? Stvorite sigurno okruženje. Pokažite razumevanje (znamo da nije uvek jednostavno). Približite se detetu i pogledajte ga u oči. Stavite nežno svoju ruku na njegovu da biste zaustavili bacanje stvari. Pokušajte da granice postavite što lepšim rečima:

 „Mili, mama ti neće dozvoliti da baciš igračku”
U najboljem slučaju, dete će se rasplakati. Ali je verovatnije da će svoj bes usmeriti na vas. Ako sačuvate razum i razumevanje, i ako ste sa svojim detetom izgradili dobar odnos ranije, dete će osetiti da može da vam pokaže svoja osećanja. A vi ih prihvatite i podelite.

Kao i odrasli, i deca kad jednom osete slobodu i pokažu osećanja, osete neverovatno olakšanje.
Naravno da ovo sve ne znači da treba da dozvolite detetu da vas vređa i govori ružno. Nikako. Reći ćete, recimo:

„Uh! Čim mi se tako obraćaš, nešto baš nije u redu! Kaži mami, u čemu je problem?”

Duboko udahnite i oduprite se potrebi da počnete da vičete. Saslušajte svoje dete. Kasnije će vam verovatno sam doći s izvinjenjem. Ako to ne uradi, vi svakako pomenite da to nije bilo u redu i da je u vašoj kući pravilo da se ružne reči ne govore. Za ovo, naravno, morate uvek biti primer. Ako vi psujete ili vređate svog partnera, ne mođete se ljutiti ako dete sledi vaš primer. Nemate to pravo.

4. Na lep način postavite granice.

Naravno, sve ovo ne znači da temperamentnoj deci ne treba postavljati nikakve granice. Naša je odgovornost da usmeravamo i vaspitavamo svoju decu. Ali, po prirodi stvari, sva ljudska biće imaju potrebu da se odupru kontroli – neka više, neka manje. Ako je vaša potreba da vas dete bespogovorno sluša, ono će kasnije tako da se ponaša i kad odraste – u braku, na poslu.

Dozvoljavaće i tražiti da bude kontrolisano.

Sva deca, kog god da su uzrasta, brže i lakše će poslušati ako uoče da pokušavate da svet vidite iz njihovog ugla i da ih razumete.

“Hrana nije za bacanje! Hoćeš li da kažeš mami da nisi više gladan? Samo tako reci: „Mama, ja sam završio s ručkom” i ja ću ti pomoći da siđeš. Ako želiš da bacaš, možemo da donesemo one mekane loptice?”
ili
Znam, znam, jako je teško sad ostaviti igračke i spremati se za krevet. Kladim se da, kad porasteš, nećeš nikad spavati. Samo ćeš se igrati. Je l’ tako? Ipak, sad je vreme da se svi spremamo za spavanje.”

5. Kontrolišite svoje emocije.

Nije iznenađenje da se deca ponašaju kao deca – detinjasto. Ako odreagujemo tako što ćemo i sami izgubiti strpljenje i razum, samo ćemo pogoršati stvari. Samo ako ste u stanju da kontrolišete svoje emocije, možete kontrolisati situaciju. Osim toga, tako učite i dete da upravlja sopstvenim osećanjima. A kad to nauče, naučiće da kontrolišu svoje ponašanje, bez potiskivanja emocija.

Ovih pet alata daće vašem detetu podršku neophodnu da bi se ponašao najbolje što ume u većini situacija. Naravno, ako ste roditelj dvogodišnjaka, podrazumeva se da će olovke, markeri i opasni predmeti uvek biti van njegovog domašaja. Čak i ako sva pravila poštujete, biće vam potrebni brzi refleksi da uhvatite činiju koja je poletela na pod.

Izvor: Ahaparenting