Predstavnica Saveta roditelja Pete beogradske gimnazije Bojana Janković rekla je danas FoNetu da su neistinite tvrdnje koje stižu iz Ministarstva prosvete da se u zgradi te škole nalaze nepoznata lica koja su je „neovlašćeno zaposela“.
„Tog 24. novembra su deca izašla iz škole. Poslali su dopis i Ministarstvu i v.d. direktorki i Školskoj upravi da je škola predata. Tvrdnje da u školi neko obitava i dalje su potpuno neistinite, neka odu sa policijom, s kim god hoće, pa neka provere“, kazala je Bojana Janković povodom izjave ministra da u školi i dalje borave ”oni koji blokiraju”.
Bojana Janković je dodala da „ministar konstantno daje kontradiktorne informacije“, pritom neće da ih primi da razgovaraju, već im šalje neke poruke preko medija.
„Ja ne gledam i ne slušam Informer i tu vrstu medija“, dodala je ona.
Prema njenim rečima, đaci su po prekidu blokade ostavili školu u boljem stanju nego što je bila zatečena.
„Sve su očistili, sredili i trebalo je da dođe samo sanitarna inspekcija. Zvali smo je da dođe, oni su pristali, a onda su ih ovi iz Ministarstva sprečili da dođu“, rekla je Bojana Janković.
Podsetila je i da u maju, kada su đaci izašli iz blokade, koja je mnogo duže trajala, nije ulazila ni sanitarna, ni bilo koja druga inspekcija.
„Blokada je bila prekinuta u petak, deca su u ponedeljak krenula u školu bez ikakvih problema“, navela je Bojana Janković.
Ona tvrdi i da se u dve osnovne škole u koje đaci Pete beogradske gimnazije odlaze na časove sprovodi iluzija nastave.
„Ima mnogo manje učionica nego što ima odeljenja. Deca imaju jedan dan nedeljno onlajn nastavu, koju nismo mogli da dobijemo kada smo tražili u julu na 47 stepeni Celzijusa. Takva nastava je na ovom nivou potpuno beskorisna – kače materijale i prezentacije. Deca nemaju časove fizičkog, nemaju pristup fiskulturnoj sali, nemaju ni pristup kabinetu informatike, nemaju laboratoriju za hemiju, fiziku, a oni bi trebalo da imaju i vežbe iz tih predmeta“, kazala je Bojana Janković.
Izvor: FoNet










Dugo je školstvo tavorilo. Decenijama. Kao staro školsko zvono koje odbija da zvoni, ali ga niko ne menja jer „ima prečih stvari“. Udžbenici su se raspadali, nastavnici su se raspadali, a sistem — taj se već odavno raspao, samo mu niko nije javio.
I onda je, u jednom svečanom trenutku nacionalnog prosvetnog očaja, nekome sinulo:
„Pa što mi ovo uopšte držimo u državnom vlasništvu? Daj da privatizujemo!“
Tako je nastala Strategija za Spas Obrazovanja Putem Tržišnih Mehanizama, dokument koji je, po svedočenju očevidaca, pisan u žurbi, na papiru od bureka, ali sa puno srca.
Prvi korak: najbolje škole u privatne ruke
Jer, logika je jasna – ako hoćeš da popraviš sistem, počneš od onog što još pomalo funkcioniše. Najuglednije škole, sa najboljim nastavnicima, najboljim učenicima i najboljim rezultatima – odmah na prodaju!
Cena? Simbolična. Tj. simbolična za jednu užu grupu građana koji imaju običaj da simbole mere u milionima.
„Ko ima za privatnu školu – ima i za uspeh“, rekoše na konferenciji za štampu.
„A ko nema – pa… ima državnih škola. Tamo su kriterijumi prilagođeni realnosti građana koji ne prate globalne trendove.“
Drugi korak: državne škole postaju… nešto drugo
One najlošije škole, gde se već dugo ništa ne uči jer je važnije preživeti dan nego savladati nastavnu jedinicu — ostaju u državnim rukama. To su, rekli su reformatori, budući „Centri za decu sa umerenim očekivanjima“, gde će učenje biti neznatna smetnja u odnosu na glavnu misiju: čuvati decu dok roditelji rade.
„U tim školama nećemo forsirati znanje,“ objasnili su.
„Znanje je, uostalom, precenjeno. Važno je da deca budu srećna, da se igraju, da ne kvare statistiku.“
Nekad su se takva mesta zvala školama. Sada su zvanično kategorija između igraonice i parkinga.
Treći korak: direktori kao menadžeri
U privatizaciju se ne ulazi nespreman.
Zato su izdali hitno uputstvo:
„U sve škole koje se pripremaju za prodaju imenovati nove direktore – najbolje one sa iskustvom u vođenju picerija, kladionica ili fitnes centara.“
Kriterijum je jednostavan: ko ume da „uvede red“, umeće i da vodi školu.
Jer, škola je – kako reformatori oduvek tvrde – potpuno ista kao i preduzeće.
Samo što je malo komplikovanije, jer u preduzeću bar nema dece.
Novi direktori su u prvim nedeljama brzo postavili prioritete:
za ulaganja u nastavna sredstva nema para, jer treba prvo „stabilizovati finansije“
za povišice nastavnicima nema osnova, jer „treba pratiti tržišne standarde“
ali za nove stolice u direktorskoj kancelariji, od fine kože sa masažerom – ima, jer „investitor mora da oseti atmosferu budućeg uspeha“
Epilog: veliko otvaranje
I tako je došlo do svečanog trenutka: prve privatne škole otvorile su vrata.
Na ulazu, tablica:
„Dobrodošli u Elitnu Akademiju Profitnog Obrazovanja – škola za vašu decu, ako to možete da priuštite.“
Svako ko poželi može da upiše svoje dete, pod uslovom da dostavi:
dokaz o redovnim primanjima
dokaz o vanrednim primanjima
dokaz o primanjima rođaka i prijatelja koji bi mogli da pomognu u slučaju većih rata
i kratak motivacioni esej na temu:
„Zašto smatram da je obrazovanje luksuz, a ne pravo?“
A državne škole?
One su svečano reklasifikovane u „Obrazovne zone niskog intenziteta“, gde su učitelji dobili uputstva da favorizuju kreativnost, ali ne preterano, kako se deca ne bi osećala pritisnuto.
Udžbenici su postali opcioni, jer su „potencijalno stresni“, a ocene ukinute – da se ne ugrozi psihološki integritet deteta koje nije ništa naučilo.
I tako je školstvo konačno… rešeno.
Privatne škole imaju sve, državne imaju ništa, a reformatori pouzdano znaju da su napravili istorijski iskorak.
(Ovo je sinopsis za novu epizodu Zvezdanih staza).