Erih From: Majka ne sme biti samo „dobra majka”, već i srećna osoba…

Umeće ljubavi je knjiga kojoj se vraćamo, a ono što Erih From otkriva o odnosu majke i deteta kao i o majčinskoj ljubavi uvek nas inspiriše… Majčinska ljubav prema detetu koje odrasta možda je najteža od svih ljubavi…

Majčinska ljubav je, po svojoj prirodi bezuslovna. Majka voli novorođenče ne zato što je dete ispunilo bilo kakav specifični uslov ili udovoljilo nekom specifičnom očekivanju, već zato jer je njeno dete.

U idealnom slučaju, majčina ljubav ne sprečava dete da odraste, ne pokušava da iskoristi njegovu bespomoćnost. Majka treba da veruje u život, stoga ne sme da bude previše uznemirena da ne bi dete zarazila svojom teskobom. Želja za nezavisnošću deteta i konačnog odvajanja od nje treba da bude deo njenog života.

Najočigledniji primer osetljivosti prema drugom ljudskom biću nalazimo u prijemčivosti i osetljivosti majke prema njenoj bebi. Izvesne telesne promene, zahteve, uznemirenosti, ona primeti pre nego što se otvoreno ispolje. Ona se probudi kad beba zaplače, dok je drugi, mnogo jači zvuk ne bi probudio. Sve to znači da ona ima osećaj za životne manifestacije deteta; ona nije uznemirena ili zabrinuta, već u stanju oprezne ravnoteže, prijemčiva za svaku značajnu komunikaciju koja dolazi od deteta.

Verovati u neku osobu znači još i imati veru u mogućnosti drugih. Najrudimentarniji oblik te vere je vera majke u novorođenče: da će živeti, rasti, hodati i govoriti.

Majka ne sme biti samo „dobra majka”, već i srećna osoba, a ovaj cilj mnogi ne postižu. Nije potrebno ni govoriti koliko to utiče na dete. Ljubav majke prema životu lsto je tako prelazna kao i njena teskoba.

Baš zbog altruističkog, nesebičnog karaktera, majčinska ljubav je smatrana najvišim oblikom ljubavi i najsvetijom od svih emocionalnih veza. Međutim, izgleda da majčinska ljubav do punog izraza ne dolazi u ljubavi prema odojčetu, već u ljubavi prema detetu ko je odrasta.

Nijedan objektivan posmatrač našeg zapadnog života ne može da sumnja u to da je ljubav – bratska ljubav, majčinska ljubav, erotska ljubav – relativno retka pojava i da su njeno mesto zauzeli brojni oblici pseudoljubavi koji su, u stvari, oblici dezintegracije ljubavi.

Da ljubav sadrži brigu najočiglednije je u ljubavi majke prema detetu. Nikakvo uveravanje u njenu ljubav ne bi nam zvučalo iskreno kada bismo videli da ona svoje odojče zanemaruje, da ga ne hrani redovno, da mu ne obezbeđuje fizičku udobnost; ali, njena ljubav ostavlja na nas utisak ako vidimo da se brine za svoje dete. U tome nema razlike čak ni kod ljubavi prema životinjama ili cveću.

Kad bi nam neka žena rekla da voli cveće, a mi videli da zaboravlja da ga zalije, ne bismo verovali u njenu „ljubav”. Ljubav je delatna zainteresovanost za život i rast onoga što volimo. Tamo gde nema ove delatne zainteresovanosti, nema ni ljubavi.

Majčinska ljubav prema detetu koje odrasta, ljubav koja ne traži ništa za sebe, možda je najteže ostvariv oblik ljubavi, a veoma lako zavara zbog lakoće s kojom majka može da voli svoje malo dete. Ali, baš zbog ove teškoće, žena kao majka može istinski da voli samo ako uopšte može voleti: ako je sposobna da voli svog muža, nepoznate, sva ljudska bića. Žena koja nije sposobna da voli na ovaj način može da bude odana majka dok je dete malo, ali ne prava majka ako nije spremna da podnese odvajanje i da voli čak i nakon odvajanja.

Ako neko ima priliku da prouči uticaj majke koja sebe istinski voli, može videti da, u sticanju iskustva šta je ljubav, radost i sreća za dete nije ništa poučnije od majke koja voli i sebe.

Izvor: lovesensa.rs