U dalekoj zemlji čuda i đakonija živio je jedan dječak po imenu Nemirko. Imao je dugu kosu u koju se često znao uplesti vjetar pa je razbarušiti. Zbog toga su mu dali ime Nemirko. Zbog toga, ali i zbog njegove naravi.
U toj zemlji svrstali su ga u red vitezova ADHD ranga. Red vitezova ADHD je mogao svašta, ali nije mogao da mirno sjedi i da usvaja pravila kao što je to slučaj u drugim redovima djece. Išli su u zasebne obuke i programe kako bi naučili da se kontrolišu i da bolje pokazuju svoja osjećanja. Tu je Nemirko išao sa svojim bratom Nikicom. On je pripadao redu Usporenih. Njihov treći brat nije pripadao tom redu specifične djece. On se zvao Mihica i obožavao je svoju braću, naročito Nemirka koji je njima bio vođa u svim igrama.
Njihova majka Sunčica je bila brižljiva i snažna sve do dana kada je Nemirko počeo da se gura i pretjeruje sa svojim igrama. Tad se od brižne i snažne pretvorila u zabrinutu i preplašenu majku. Zvali su je voditelji reda vitezova ADHD da joj ukažu na naglu promjenu u Nemirkovom ponašanju. Tada je ona zajedno sa svojom djecom odlučila da pronađe eliksir mira kod jedne zaboravljene vile koja živi u blizini kuće gdje oni žive. Čula je Sunčica da se ona povukla iz posla kada su je optužili da ne čini ništa za djecu svijeta i kada su je ponizili svojim kritikama. Čim je ušla u šumu, Nemirko se naljutio i počeo da udara nogom u stabla drveća. To je i probudilo staru vilu.
– Ko to mene uznemirava? Ko uznemirava moje drveće? I oni su živa bića! – huknula je vila i ljutnjom poobarala glave svih cvjetova u šumi.
Nikica i Mihica su se sakrili iza majke.
Nemirko kao vitez ADHD ne znajući za strah i neugodu već samo za svoje potrebe, hladno joj je odgovorio:
– Sad ću te namjerno još više uznemiravati. Šta se dereš?
Nemirko se tad sagnuo i počeo da čupa biljke. Sunčica je pritrčala i pokušala da ga spriječi.
Nije uspjela. Tad je glasno zaplakala. Sjela i plakala. U tom momentu su počeli da plaču i Nikica i Mihica.
To je razniježilo cvijeće, pa su iznenada svi digli oborene glave tražeći u tišini i saosjećanju oči velike dobre vile: oči vile koja donosi sreću djeci i koja od njihovog polena pravi čudesni eliksir.
Kada je stala pred Sunčicu i djecu, krošnje drveća su napravile šareni mozaik i sve je odjednom zamirisalo.
Sunčica se uplašila pa je uzela Nemirka u naručje.
– Ne plašite se. Vi ste prava majka. Veliku hrabrost te pokazali došavši u moju šumu. Odavno nemam goste i odavno sam zaboravljena.
Drhteći od straha, Sunčica joj je ispričala sve o svojim problemima.
– ADHD voditelji griješe. Zato su me izbacili iz Tima. Nisu htjeli da me saslušaju. Ne mogu djecu dijeliti u odrede. Vitezovi ADHD tako ne mogu da vide istinu. Nije rješenje izolacija i isključenje, nego miješanje redova djece. To što ih nazvaše vitezovi nije riješilo izazov nego pojačalo njihovu želju da se nikad ne prilagode drugim redovima. Čudesan eliksir je to saznanje. Sve i jedan cvijet moje šume je različit. Od toga nastaje eliksir mira. Da li razumijete? – kazala je vila.
Vila joj je dala eliksir. Nije ga popio Nemirko. Popila ga je Sunčica.
Idući dan ispisala je Nemirka iz reda ADHD vitezova.
Počela je više da se igra s njim i da ga uči da nekad voditelji igre mogu biti i njegova braća.
Počela je da ga uči kroz igru uloga kako reaguju djeca cijelog svijeta i sve više ga je povezivala s djecom različitih redova.
Pratila je na vijestima kako se Vila vratila i okupila istomišljenike. Napravila veliku revoluciju promjena u želji da ukine redove i etiketiranje djece. Oformila Cvjetnu stranku i čeka izbore.
Sunčica je bila ponosna kada je čula njen govor na velikom skupu. Neko iz publike je pitao zašto se vratila. Rekla je:
– Jednog dana sam odlučila da zauvijek zaspim, a onda ugledala kroz okno svoje kućice kako neki dječak udara drveće i čupa biljke dok njegova majka plače. I morala sam izaći. Njegov bijes je dokaz koliko griješimo. Zahvalna sam toj porodici koja mi je ukazala koliko je promašen sistem u kojem živimo.
Nemirko je, vidjevši je na televiziji, rekao:
– To je ona čudakinja što se dernjala na me po šumi.
Sunčica je tad znala šta treba uraditi: zagrliti svog sina i objasniti mu zašto treba izbjegavati riječ čudakinja. Od onog dana u šumi bila je sigurna u svoja postupanja prema sinu. Prihvatila ga je i on je prihvatio da sasluša njena tumačenja. Bilo kako bilo, u njihovoj porodici od tog dana nema redova. Njihov red se zove Porodica.
Kada Vila pobijedi, a hoće, slaviće zajedno s njom taj dan. Već su pripremili svoje lišće za glasanje.
(Priča je posvećena mojoj drugarici Svetlani i njenoj djeci. Ujedno je priča terapijsko sredstvo za rad sa izazovima s kojima se oni zajedno suočavaju. Ja kao psiholog rastem i učim s njima. Priča je i znak podrške porodicama koji se hrabro suočavaju sa etiketama.)
Autor: Edina Heldić Smailagić, psiholog i mama posebnog dečaka