Џордан Б. Петерсон је популаран канадски психолог и аутор који је поред психологије завршио и политичке науке. Познат је по томе да је врло директан, што уме да изазове негодовање оних који не мисле као он.
Једну од последњих таквих изјава дао је у једном подкасту и изазвао лавину коментара. Он је тад казао да је људима који немају децу веома тешко да истински расту.
”Људима је веома тешко да расту, ако немају децу. Многи мрзе кад то кажем и одговарају да постоје и други начини да се расте, чак и ако немате децу. Али, веома је тешко. А тешко је јер ниси зрео све док у животу немаш неког ко ти је, без икакве сумње, важнији од тебе самог. И осим, ако имаш тежак облик нарцистичког поремећаја, то се апсолутно дешава кад имаш децу. Они ти постају важнији од живота. И онда си одрастао. Чак и ако ниси баш сјајан у томе. Одрастао си, јер је та друга особа неко за кога би дао свој живот. Или неко због кога би живео.” – казао је др Петерсон.
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
Танко. Спремност да се за некога или нешто да живот не може бити једини показатељ да си зрео или да си одрастао. Људи могу бити спремни да за одређене драге особе дају живот, али да у другим сферама показују незрелост и недораслост. То није мерило зрелости, већ љубави, емоције. Извести неког на прави пут – то је већ много бољи показатељ.
Ovakvi stavovi ne samo da su diskriminatorni prema onima koji nemaju dece, nego su i sami, najblaže rečeno, nedorasli.
To bi, na primer, mogao biti rezon prosečnog adolescenta, ali uglednog profesora…
Šta znači to živeti za potomstvo i biti spreman da i život daš za njega? Zar to nemaju i životinje, vrlo često mnogo jače izraženo nego ljudi? Da li se to zove zrelost, da li je to znak da su odrasle, ili je u pitanju instinkt?
Da li se odraslim i zrelim može smatrati čovek, recimo iz Bangladeša, koji ima mnogo dece, i voli ih, i sve im je posvetio, i spreman je da i život da za njih (a da ta njegova žrtva nikome i ne znači mnogo), a nema čime da ih nahrani? I napravio ih je svestan toga da će gladovati, da će neki možda i umreti od gladi, da nemaju nikakvu perspektivu, niti im on to može pružiti?
A sa druge strane, da li se odraslim i zrelim može smatrati moćan čovek koji, zarad interesa svog deteta, gazi druge ljude i drugu decu? Je li to pravi, uspešan roditelj kome se treba diviti i aplaudirali mu na „brizi za potomstvo“, ili najobičniji pokvarenjak? Koga treba prezreti.
Dakle, poznata je stvar da postoje intelektualci u svetu koji svojim bizarnim stavovima privlače pažnju publike. Nekad su ti stavovi zanimljivi i navode na razmišljanje.
Ali stavovi i opservacije ovog profesora daleko su od toga. Ako su to uopšte opservacije…
Svaka čast, komentar me je zapanjio. Ništa nemam da dodam, osim da izrazim divljenje prema Vašem načinu razmišljanja, argumentaciji i izražavanju.
Ovakve generalizacije su ne samo diskriminatorne, nego i nedopustive u naučnim krugovima. To možda može u zabavnoj i revijalnoj štampi, ili nekoj polušaljivoj laganoj zabavno-rekreativnoj emisiji, pa čak i tamo sa oprezom. One su otprilike kao tvrdnja da su svi plavooki ljudi rođene aristokrate, da su levoruki genijalci, a da su žene lošiji vozači od muškaraca.
Podsetiću samo na naše, ne moram svetske, velikane koji nisu imali decu, pa se za njih, na osnovu dela koje su ostavili i života koji su vodili, nikada ne bi reklo da „nisu odrasli“: Nikola Tesla, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Miloš Crnjanski, Jovan Dučić, Laza Kostić, Đura Jakšić…
Kada govorimo o srpskim velikanima, treba podsetiti da ni Desanka Maksimović nije imala decu, iako je upravo deci, u najširem smislu, posvetila značajan deo svog života, kao pesnikinja i kao profesorka.
Takođe, ni dva od tri najveća srpska prosvetitelja, Sveti Sava i Dositej Obradović, nisu imali svoju decu. Da li to znači da bi oni nisu bili odrasli?
Dosadašnji komentatori su omašili temu, tj. razmatrali su pojedine izdvojene aspekte. Suštinu izjave nisu razmotrili.
Nemam decu, ali razumem šta hoće da kaže pod „odrastanjem“ i potpuno je u pravu.
Neko nabroja Teslu, Andrića, Jakšića itd. Da – sve veliki ljudi koji su uradili mnogo značajnog ali ako ste ih čitali jasno vam je da nisu odrasli.
Tako je vrlo lako komentarisati – „izdvojili su pojedine aspekte, suštinu nisu razmotrili…“ Uopšteno, bez preciziranja – koji su to izdvojeni aspekti, i koju suštinu nisu razmotrili. Ako ćemo da pronalazimo skrivene poruke neke izjave ili stava (poput ovog profesorovog)- to možemo da učinimo i sa onima koje su najbesmislenije, sve može da ima neko preneseno značenje.
Izjava profesora i psihologa nije nejasna, naprotiv.
Što se tiče velikih ljudi koje ste nabrojali, spadam u one koji se smatraju dobrim poznavaocem njihovih dela. Ne samo da sam ih čitao, nego i proučavao. Reći o njima „da nisu odrasli“ i da je to jasno iz njihovih dela, nemojte se ljutiti, ali poprilična je besmislica. I deluje uvredljivo za ove velikane, ponekad je u našoj istoriji teško naći veće. Pogotovu ako je reč o Tesli, Andriću ili Isidori Sekulić.
Niste objasnili šta konkretno mislite pod pojmom „odrasli“? Ako je to sposobnost da se imaju deca, onda to nije dovoljan argument, on između ostalog, zavisi i od bioloških pretpostavki. No, to nije ni previše važno.
Ako je reč o životnom stilu, odnosu prema poslu, sposobnosti da se sagledaju zakonitosti sveta u kome živimo, analize ljudskih i životnih fenomena, vizije, razmišljanja, zrelosti u pogledima – teško da, i u međunarodnim okvirima, ima „odraslijih“. Tačno je da je svako od ovih velikana imao trenutke u životu kada je dozvoljavao da tzv. „dečja vizija sveta“ dobije primat, ali to ima svaki čovek jer je i to jedna od ljudskih potreba.
Ako je reč o odgovornosti prema drugima i prema sebi, što je takođe obeležje zrelosti, ovo troje velikana opet zauzimaju visoko mesto.
Ako je reč o sposobnosti da se žrtvujete za druge, da im poklonite deo svog života i ponekad „živite za njih“ – ne može se reći da i to nisu činili, a nije nužno da to budu biološka deca.
Preporučio bih vam ovim povodom jednu zbirku pripovedaka koja se obrađuje u osnovnoj školi, mada ozbiljnošću i dubinom poruka daleko prevazilazi uzrast od 15 godina. Zbirka se zove „Deca“ , a napisao ju je naš jedini nobelovac Ivo Andrić.