Pitaju me ljudi svašta. Znate već… Kad ću se udati? Što nemam djece? Što ne radim u struci? Na sva ta pitanja ja mogu da im dam kakav-takav odgovor. Zavisi ko pita i kako sam raspoložena.
A ima jedno, obično, banalno, a za mene tako teško pitanje. Pitaju me često kada me upoznaju. Kada čuju moje prezime. Stariji češće, ali pitaju i mlađi. Pitanje na koje se uvijek pomalo rastužim kada o njemu krenem da razmišljam, a onda se sjetim da je mnogo onih kao što sam ja pa furaju dalje. Odgovorim nešto. Prođe neko vrijeme, a neko opet.
„Odakle si?“
„Iz Sanskog Mosta“, mahinalno odgovorim.
„Znaš li…?“
Ne znam nikoga. Ne sjećam se nikoga. Jedva se sjećam i ulica tog Sanskog Mosta. Tamo sam se rodila u ljeto ’86. godine. Sjećam se drvoreda u našoj ulici Josipa Mažara i kako sam bila ponosna kad sam naučila da živimo na broju 25. Sjećam se rijeke i beskrajnih ljeta. Sjećam se tatinog bicikla i njegovih leđa dok me vozio. Sjećam se stadiona Podgrmeča i mjesta na kojem smo sjedili tata i ja. Sjećam se dvorane Mladost. Sjećam se jednog parkića i još nekoliko zgrada. To je sve.
Je li sebično od mene da onda taj grad zovem svojim? On će uvijek biti moj jer je to jedini grad u kojem imam devet godina uspomena sa mojim tatom. Samo devet. Ali, one su sve što imam. Kada smo ’95. otišli, nismo mislili da odlazimo zauvijek. Vratila sam se tamo svega tri puta. Nije bilo ni drvoreda, ni beskrajnog ljeta. Bio je siv i turoban, vjerovatno od uspomena pritisnutih emocijama.
Živjeli smo nekoliko mjeseci tu i tamo. Od Prijedora do Užica, pa do Novog Sada. Potpisivanjem Dejtona vratili smo se u Prijedor. Nikada nisam postala Prijedorčanka. Iako je od završetka rata prošlo dvadeset jedna godina moje naselje još uvijek zovu „izbjegličko“.
Ima ono i ime, i ulice. Ali…
Mene Prijedor nikada nije odbacio. Nikada nisam osjećala taj teret izbjeglice. Ali ga nikada nisam u potpunosti zavoljela. Nikada ga nisam osjećala kao dom. Uvijek je za mene ostao grad u kojem živi moja porodica. Nikada mi nisu nedostajale njegove ulice, drvored. Nikada me nije mučila nostalgija.
U Prijedoru se mnogo plakalo.
U Prijedoru je sahranjen moj tata.
U Prijedoru su neke godine previše boljele da bih ga mogla voljeti.
Kada sam 2005. godine krenula na fakultet preselila sam se u Banjaluku. Najmanje se osjećam Banjalučankom, iako mi kada negdje odem Banjaluka od sviih mjesta najviše nedostaje. Valjda jer sam tu prvi put iskusila kako život može biti u isto vrijeme i lijep i težak. Kako je tumarati sam ulicama i mirisati lipu. Gledati Vrbas, a misliti na Sanu (onu iz Sanskog Mosta). U Banjaluci živim već jedanaest godina. Doživljavam je kao privremenu stanicu dok me život ne odvede negdje drugo.
Znam ko sam, ali ne i odakle sam. Zato se valjda najbolje osjećam u autobusu ili autu. Kada idem negdje. Navikla sam da je moj život stalni put do nečega. Do gradova. U neke se zaljubim, pa im se vratim. Nikada toliko da bih u njima zauvijek ostala.
Kada bih mogla da putujem kroz vrijeme znala bih gdje bih ostala zauvijek. U zagrljaju Zdravka, mog tate. Na obali Sane za vrijeme najsunčanijeg julskog dana. Tu je ostalo i moje devetogodišnje srce.
Zato mi je najlakše da kažem da sam Jelena Despot. Moji Despoti nisu iz Sanskog Mosta. Oni su iz jednog malog sela na Grmeču. Djelimično ga se sjećam. Krasne prirode. Možda su moji korijeni zaslužni što toliko volim prirodu, mir i tišinu, jer je takvo bilo Gologlavo. Danas je na mjestu gdje je bila porodična kuća mojih Despota neko drvo. Kuće odavno nema. Nema ni okolnih kuća. Samo šuma.
Ja sam kćerka Zdravka i Nade. Aleksandrova sestra. Nevenkina unuka. Nemanjina vjerenica. Ja sam novinarka mnogo više u srcu nego na onom kartonu koji mi već godinama netaknut stoji u tubi. Voljela bih da postanem pisac. Premala da bih bila Sanjanka, pretužna da bih bila Prijedorčanka, prevelika lutalica da bi mogla pomisliti da je u Banjaluci kraj mog puta.
Autor: Jelena Despot
Izvor: lolamagazin.com