Kako se prosvetni radnici ponašaju kada su u ulozi đaka?

Kako se prosvetni radnici ponašaju kada su u ulozi đaka? Na stručnim seminarima oni su upravo to – ne oni koji drže predavanje, već oni koji treba da slušaju i uče.

Svi mi, nakon odslušanog seminara, volimo da prokomentarišemo kako je bilo – da li je seminar opravdao naša očekivanja, da li je tema interesantna i korisna za tip škole u kojoj radimo, da li je ono o čemu smo slušali moguće primeniti u nastavi… Razmenjujemo utiske i o tome da li su realizatori bili dobri ili loši. A, kakvi smo mi bili na tom seminaru? Koliko smo objektivni i spremni da sagledamo sopstveno ponašanje? Hajde da pogledamo čega tu sve ima.
Seminari najčešće počinju ujutru, i ja još nisam prisustvovala nekom na koji niko nije kasnio. Uvek neko kasni…uvek! Nekada polaznici, a nekada (ređe) predavači. Predavanje počne, a polaznici stižu i po sat, dva kasnije. Sledi procedura koja traje…i traje: dok se smeste, uzmu materijale (ako ih ima), raspitaju se šta su do sada propustili ili o čemu se uopšte radi, pitaju kad će pauza – iako su tek stigli itd. Naravno da ometaju tok predavanja i rad ostalih učesnika, ali, opušteno…
Dalje, kada smo se svi (konačno) okupili i počeli da radimo, jasno se izdvajaju pojedini tipovi ljudi i ponašanja. Jednu vrstu čine oni neozbiljni, nezreli (odrasli, ali zauvek deca u duši), kojima nikad nije jasno šta će im taj seminar u životu i zašto su uopšte tu. Svoj posao će, bez obzira na sve, raditi isto kao i do tada što su radili, pa boravak na stručnom usavršavanju za njih predstavlja jednu nepotrebnu gnjavažu. Oni na svaki način pokušavaju da skrenu pažnju na sebe, što duhovitim ili neduhovitim doskočicama, što nekim “sabotažama” druge vrste. Uglavnom, nezainteresovani su, zabavljaju se gledajući nešto na telefonu, puštajući snimke na Jutjubu – ubijajući vreme i nas ostale u pojam, ometajući bez pardona sve oko sebe. Kulturo, gde si?
Potom, imate one koji po dolasku na seminar sedaju do svog najboljeg prijatelja iz kolektiva, kako bi imali s kim da pričaju. Oni razgovaraju o nekim privatnim stvarima, komentarišu dešavanja i aktivnosti na seminaru, ono što su upravo čuli, izgled i ponašanje ostalih iz grupe i tako dalje. Iako im je posao da vaspitno utiču na đake, kada su u pitanju samodisciplina i lično vaspitanje – potpuno su nemoćni, Pričaju uporedo sa predavačima, ometaju rad, ali se u isto vreme i grdno naljute i uvrede ako ih neko opomene. Zvuči poznato?
Na seminarima se, kao po pravilu, uvek nađe i neko iz grupe “dečje sveznanje”. To je onaj kolega (ili koleginica) koji je željan pažnje i potvrde o sopstvenim kvalitetima, pa neumorno pokušava da pažnju preusmeri na sebe. Da, on sve zna najbolje, nemojte vi njemu da pričate, pa…eheeej, kad je on to već video/znao/uradio. Naravno, za svaku temu imaju i neki dodatni podatak, neku informaciju za koju su samo oni znali. I, naravno da će pred svima ispraviti predavača u vezi sa bitnim i nebitnim stvarima…šta im teško. Neka svi vide kako su pametni.
Ima i onih koji ćute i sede, kolutajući očima na sve i svakoga. Mrze i predavače, i seminar, i kolege, i školu, i život koji ih dovede u to vreme na to mesto. Zatim, postoje i oni koji sa svakog seminara moraju ranije da odu, zbog ovoga ili onoga (razlog je potpuno nebitan jer su, po pravilu, u pitanju uvek jedni te isti ljudi), pa u dogovoreno vreme daju signale realizatorima, mašu, pozdravljaju se sa svima, provlače se između stolova i stolica i, napokon, odlaze. Podgrupu ove grupe čine oni koji samoinicijativno šmugnu, a da se nikome i ne jave. Postupak se najčešće sastoji u tome da odu na pauzu sa koje se više ne vrate. Podgrupu podgrupe čine oni koji se čak i ne pojave na seminaru. Oni ne nalaze za shodno da bilo kome jave da neće doći, iako se učešće na seminaru plaća, iako je neko drugi mogao da prisustvuje umesto njih.
Navela sam samo neke od primera kako se pojedini prosvetni radnici ponašaju kada su u ulozi đaka. Jer, to smo mi na seminarima – ne oni koji drže predavanje, već oni koji treba da slušaju i uče. Kako je predavačima koji sa svim ovim treba da se izbore, ostavljam za neki drugi put. I, nemojte se buniti što sam pisala samo o našim manama. Satira i polušaljivi ton i služe tome da se ukaže na ono što je loše. Kada postanemo svesni svojih mana, možemo nešto i da učinimo, promenimo. Možemo da ne budemo takvi, jer nije teško biti fin.
A, ako ste se zapitali zašto ne rekoh ništa o našim vrlinama, evo zašto: zato što nema potrebe. Vrline govore same za sebe.
Jelena Bratić
Izvor: skolskiportal.