Najčešći izgovori toksičnih roditelja odrasle dece – „to se tad tako radilo“, „morao sam, ti si bio nemoguć“…

Foto: Canva

Potreba da se roditelji idealizuju i da se veruje u njihovu nepogrešivost rađa se sa detetom. Kako vreme prolazi, a dete odrasta, ono počinje da osvešćuje i nedostatke i mane svojih roditelja. I to je sasvim normalan proces. Međutim, u našem društvu i dalje ima priličan broj onih koji su odrastali uz toksične i manipulativne roditelje, bez prava da makar i na trenutak pomisle da oni nisu baš idealni i nepogrešivi.

I to ostavlja ozbiljne posledice. Toksični roditelji ili oni koji su verbalno i/ili fizički zlostavljali svoju decu u najvećem broju slučajeva pronalaze različita opravdanja i izgovore za svoje postupke, uveravajući sebe i sve oko sebe da su njihovi potezi bili jedino ispravno što je trebalo raditi. Vrlo je malo tu mesta za popravku i volje za rad na sebi. Toksični roditelji uglavnom takvi ostaju i kasnije, kad deca odrastu, trudeći se da zadrže kontrolu i manipulišu percepcijom drugih ljudi. Prebacujući krivicu na druge ili relativizujući posledice svog ponašanja, oni potkopavaju osećanja i uspomene svoje dece, trudeći se da u tom odnosu ostanu dominantni.

Važno je napomenuti i da toksični roditelji svakako spadaju u manjinu, ali da su posledice odrastanja uz njih ozbiljne, te o tome treba govoriti.

Ovo su neki od najčešćih izgovora po kojima ćete ih prepoznati, a koje je izdvojila psihoterapeutinja Kaytee Gillis.

1. Pronalaženje izgovora za svoje ponašanje: U nekim slučajevima toksični roditelji opravdavaju svoje ponašanje prema deci društvenim normama, očekivanjima okruženja tvrdeći da su njihove stroge kazne i nedostatak razumevanja i tolerancije za decu bili rezultat nekih vrednosti i tradicije koju su morali da neguju i poštuju. Tako pred sobom i drugima skidaju odgovornost sa sebe za ponašanje i postupke.

2. Predstavljaju sebe kao žrtvu: Toksični roditelji mogu pokušati da sebe stave u poziciju žrtve, tvrdeći da su izgarali radeći sve za porodicu, da su imali svoje probleme i mnogo stresa te da za svoje ponašanje nisu sami odgovorni. Možda će čak očekivati sažaljenje za sebe kako bi odvratili pažnju od svog ponašanja u prošlosti i izbegli da preuzmu odgovornost. Povrh svega, mnogi od njih staviće svoju reputaciju ispred porodice i dece, u želji da stvore sliku idealnog roditelja i da sakriju ono što je ispod fasade.

3. Prebacivanje krivice na decu: Neretko su toksični roditelji spremni da krivicu za svoje ponašanje pripišu deci, njihovoj neposlušnosti, onome što su radili ili govorili. Svoje reakcije često opravdavaju time da su bili isprovocirani i da su deca to i zaslužila, ne shvatajući da je svaka odrasla osoba odgovorna za svoje postupke.

4. Poricanje: Jedna od možda najčešćih taktika koju toksični roditelji odrasle dece primenjuju je poricanje. Oni odbijaju da priznaju da su radili neke stvari kojih se dete jasno seća i koje ga i dalje bole. Tvrde da nikad nisu udarili ili kaznili dete ili da su to radili mnogo manje nego što je zapravo slučaj. Da deca preteruju. U tim situacijama posežu za geslajtingom (eng. gaslighting). To je taktika koju često koriste osobe sklone manipulaciji, kako bi kontrolisale percepciju onih kojima manipulišu i uverili ih da ono što oni vide, pamte i osećaju uopšte nije istina.

Čak i ako se im se da prilika da prepoznaju i promene svoje ponašanje, toksične osobe to ne prihvataju. Oni štite sliku koju su o sebi gradili i to im pomaže da izbegnu suočavanje sa sopstvenim manama. Priznavanje da je njihovo ponašanje bilo loše značilo bi priznati da su grešili što je psihološki vrlo teško prihvatiti. A naročito onim roditeljima koji su i sami prethodno odrastali u toksičnom okruženju, a koji su samo nastavili taj ciklus. Priznanje bi za njih značilo suočavanje sa unutrašnjim svetom, povređenim detetom koje nose u sebi. Poricanje im, s druge strane, omogućava da pobegnu od tog teškog trenutka i da probleme koje nose u sebi gurnu još dublje.

Generalno, svi izgovori i opravdanja toksičnih roditelja zapravo su njihova strategija da se zaštite od toga da ih neko možda proglasi odgovornim, strategija da sačuvaju manipulativan odnos sa decom i zadrže sliku koju su sami o sebi stvorili. Tako se ciklus zlostavljanja nastavlja i produbljuje.

Ako u svemu ovome prepoznajete svoje roditelje, treba da znate da, pre svega, niste krivi. I da, najbolje što za sebe možete da uradite jeste da potražite stručnu pomoć da prevaziđete ono što iz detinjstva nosite.