Nastavnici i roditelji u suprotstavljenim taborima – treba li đacima dati kontrolne da nose kući?

Pomoćnica ministra prosvete Vesna Nedeljković kaže za Danas da je “cilj Ministarstva da unapredi komunikaciju škole i roditelja i da se omogući bolji i lakši uvid u rad deteta”, pa će i ovo pitanje sistemski urediti u sklopu predstojeće izmene zakona i podzakonskih akata na čemu se trenutno radi.
ucionicaBrojni komentari na sajtu Danasa i Zelene učionice, koja je prenela naš tekst o ovom problemu, još jednom ukazuju na zaoštrene odnose roditelja i nastavnika.
“U školi koju pohađa moj unuk kontrolni su ograničeno dostupni i učenicima, jer profesor podeli listiće da ih potpišu a onda ih odmah i pokupi. Neki samo pročitaju ocene, deca nemaju šansu da uporede radove, a o snimanju telefonom nema ni govora. Kad odete na razgovor koji se obavlja u holu, profesor dolazi sa sveščicom u kojoj su ocene sa kontrolnih i blic kontrolnih, a radova nema”, piše naša čitateljka.
Druga kaže da je jednom otišla da vidi kontrolni iz hemije i odustala.
“Na otvorenim vratima imala sam premalo vremena da shvatim na čemu sa detetom treba da radim. Većina nastavnika ne zna da razgovara sa roditeljima i da zbog nekolicine loših i nevaspitanih ljudi sve nas gledaju sa nepoverenjem, kao da smo došli da ih kontrolišemo, a ne jer hoćemo da pomognemo svojoj deci”, kaže ona.
Prosvetni radnik tvrdi da đaci ne nose kontrolne kući “upravo zbog roditelja koji ih prepravljaju, pa dolaze da se bune jer im je falio poen za pet, a nastavnik je loše pregledao… Posle se prave nevešti, kao dete ispravljalo”. Dodaje da nema vremena da ih slika (kopira) i čeka roditelje da dođu po svoje.
Jedan čitalac pita da li i usmene odgovore treba snimati kako bi roditelji bili sigurni da su im deca realno ocenjena.
“Veliki je procenat učenika koji pokušavaju da varaju tako što preprave kontrolne zadatke kada im se pruži prilika. Zbog toga bi davanjem kontrolnog učenicima nastavnici obesmislili njihovo postojanje, jer bi pošteni i vredni prošli gore od onih koji ne poštuju pravila ponašanja”, glasi jedno od viđenja.
Među predlozima kako da se ovaj problem reši je da se deci dozvoli da telefonom snime ocenjeni kontrolni. Kontraargument glasi da je zabranjeno nošenje mobilnih u školu. Za roditelje je prihvatljivo i da nastavnici fotokopiraju radove: “Nemojte mi reći da škole nemaju fotokopir aparate. Ako deca ne smeju da fotografišu, vi smete. Ne vidim razlog zbog koga kontrolni treba da se kriju. Osim ako sumnjate u vlastite sposobnosti da napravite dobar test i valjano ga ocenite”.
Iz suprotnog tabora poručuju: “Ne može nastavnik da kopira ili fotografiše tolike testove. To zahteva dosta vremena, finansijska sredstva i tehnologiju (pretpostavljamo dakle da nastavnik ima skup telefon koji može da sačuva toliko fotografija). Zašto su nastavnici “loši momci” u ovoj situaciji, a ne oni koji pokušavaju da varaju? U nižim razredima se dešava da roditelji do sitnih detalja analiziraju pitanja učitelja, na sve načine pokušavaju da dokažu da je njihovo dete trebalo da dobije taj jedan bod koji mu fali do petice”.
Neki nude i rešenje: “Pristajem da im lično iskopiram kontrolne zadatke. Naravno da je u čovekovom biću da krije bilo šta ako je nesiguran. A meni ne pada na pamet da visim u školi, nakon svakog kontrolnog, puta broj koliko ih ima i puta broj predmeta tokom cele školske godine. Mogla bih da dam otkaz u firmi zbog tako čestih izostanaka sa posla (jer su otvorena vrata uvek, ali uvek u smeni kad sam na poslu) pomnoženih i sa troje moje dece.”
Jedna majka ponudila se da sama fotokopira, ali joj je rečeno da to može da se zloupotrebi, jer neki nastavnici daju godinama iste kontrolne, pa bi sledeća generacija mogla imati zadatke unapred.
“Moje dete koje je osmi razred je juče imalo četiri kontrolna zadatka. Nisam videla nijedan, pošto je zabranjeno da se donose kući. Umesto što prosvetni radnici traže od roditelja da im dolaze na noge, bilo bi bolje da se pozabave strukom. Takođe, umesto što inspekcije gledaju dnevnike i drugu dokumentaciju, bilo bi bolje da steknu uvid u nepismene provere znanja koje nastavnici sami generišu. Naravno, problem je u tome što ni inspekcije nisu stručne za takav rad. Većina vas, drage kolege, realno niste stručni da oblikujete valjanu proveru znanja. Ne znate to da radite. Nisu vas učili na fakultetima, a bogami ni kasnije. Ali vam to niko nije rekao i živite u uverenju u sopstvenu nepogrešivost”, kaže čitateljka koja se potpisala kao majka i nastavnica.

Primer dobre prakse

Kao primere dobre prakse Vesna Nedeljković navodi škole u kojima se kopiraju pisane radovi na zahtev roditelja, sa naznakom koje nastavne sadržaje dete treba da unapredi, a neke obrazovne ustanove radove šalju mejlom ili drugim sredstvima.
Izvor: Danas