Nisam mogla ni da zamislim koliko se majke takmiče međusobno i, još gore, osuđuju druge

Šta nas tera na taj sumanuti, gotovo trendovski pristup majčinstvu?

tuzna-zena-
Kad sam nedavno pitala svoju baku (88) čime je dohranjivala mog oca (63) kad je, tokom radnih akcija, ostala bez mleka, rekla je, s iskrenim čuđenjem, kao da se odgovor podrazumeva: “Pa, onime čega je bilo!” Ta iskrenost delovala je neizveštačeno, nepretenciozno i, na određeni način, prijateljski.

Da, hranile su tako majke vekovima svoju decu, tačno tako, onime čega je bilo, a tako je nekako i danas, osim što danas, ako nisi na radnim akcijama ili u ratnoj zoni, a želiš biti neprijavljena socijalnoj službi ili forumu kao neprilagođena ludača, MORAŠ PRONAĆI SVE ŠTO TABLICE KAŽU.

Nije dohrana jedini poligon na kojem se vode bitke zvane “jesam li dovoljno dobra majka/žena/osoba”.

Majčinstvo je zaista prošlo neverovatan put od tog prijateljskog “ hranile smo ih onime čega je bilo” do danas kad te u parku gledaju ispod oka ako nisi spremna buljiti dvadeset i četiri sata u svoje dete čekajući da se pokaki ili popiški (tzv. bezpelenaši) ili, najnovije, ponuditi detetu platu u maniru najboljih svetskih  restorana i čekati, uz zvuke vašeg velebnog strpljenja, šum ozbiljnog viška slobodnog vremena, naspavanosti i dobre volje, da dete od jedva pola godine svojom kraljevskom ručicom odabere komadić na pari skuvane šargarpice te ju pojede, staloženo i elegantno, poput engleske kraljice.

Mnoge se knjige u inostranstvu pišu o činjenici da su deca danas preuzela prevlast u domovima zapadnjačke kulture: očevi spavaju po kaučima, majke s detetom u bračnim krevetima do kad dete želi, nikako kraće, kuva se sto i jedan obrok, a pojede niti jedan i sve tako u nameri da se dete ne traumatizuje nametanjem vaše volje.

Paradoksalno, naravno, tvrde te knjige, vaša volja je slomljena – ne od strane deteta, naravno, nego vas samih.

Da se odmah razumemo: ja duboko verujem, a tako i živim, da bebu ne treba pustiti da plače i da je treba tešiti, nositi na rukama, ukratko ispunjavati svaku njenu želju (koju uspete pogoditi, naravno), jer je – pa – mala beba.

I ne bih ni u ludilu nikome poželela da dete mora da hrani samo onime što može da nabavi u bespućima Jugoslavije pedesetih. Međutim, ta vrsta nadmetanja i neprijateljstva koje se javlja među majkama kad krene da se razgovarata o načinu podizanja dece na sasvim je drugom spektru međuljudskih odnosa od onoga što mi je prepričala moja baka, kad su žene jedna drugoj pomagale, puna srca, ne osuđujući, štaviše. Šta nas tera na taj sumanuti, gotovo trendovski pristup majčinstvu?

Kao u najgorem scenariju iz  časopisa, gde žene dižu kredite da bi došle do Louboutin cipela, a tinejdžerke emotivno ucenjuju roditelje ne bi li došle do ruksaka koje baš “svi imaju i nose”, mi, Majke, padamo u zamku toga kako se nosi, hrani, uspavljuje, odeva i, najzad, odgaja najsrećnija beba u kvartu.

Sećam se jedne genijalne epizode nekad mi omiljene serije “Marfi Braun”. Marfi tek rodi, dete koje nije planirala, a ni bila spremna za njega, pa, u maniru zlatnog doba sitkoma, pokušava da bude prijateljica s “majkama koje ručaju” .

Na prvom sastanku Majke Marfi ubiju u pojam zbog toga što joj je beba odevena u običan beli no name body. Na sledeći sastanak Marfi dovede sina odevenog u preskupi Ralf Loren kompletić. No, ni to, naravno, nije dovoljno: Majke su na kraju prisiljene da joj priznaju kako, bez obzira na to šta će staviti na bebu ili, još bolje, u bebu, one nju ne žele u svom društvu.

Poanta te epizode je dakako da je i sama Braun upala u zamku okrutne igre “Jedan, dva, tri, najbolja majka si – ti!” Nisam mogla ni da zamislim kako je majčinstvo zaista mesto na kojem se vade otrovne strelice kompeticije i, još gore – osude.

Ali, da se vratim korak unazad: svašta sam zamišljala, pokušavajući da se pripremim, pa i da razumem svoje prijateljice čak i pre sopstvene trudnoće.

Međutim, ona famozna floskula je zbilja tačna – niko te ne može pripremiti na taj nivo ranjivosti (i snage) koja te obuzme kad postaneš majka. Zato je upravo neverovatno da su druge majke danas te koje su spremne, u maniru opakih cura iz srednje škole, da pokazuju prstom na onu koja svoje dete uspavljuje Baby TV-om ili dopusti smoki popodne.

Sve, ali baš sve je predmet procene: položaj nogica u ležaljkama, način dojenja, način uspavljivanja, kapice na glavi, vrsta D vitamina, početak dohrane. Kao da je majčinstvo mesto gde su se devojke koje traže sebe mogle razmahati: e, da, tu ću biti najbolja. Ali, zašto i najzlobnija? Ja neću svoje dete, srećom, hraniti “onime čega bude”.

Ali, sumnjam da ću imati vremena da sadim i ručno ubirem srećno voće koje je palo s grane (ni slučajno ono koje još uvek živi na njoj). Verovatno ću morati da posegnem i za Hip kašicom.

Što zbog posla, što zbog, da se ne lažemo, iscrpljenosti i komoditeta. Da, dete mi je puno na podu. Ali, ponekad nemam snage pa je u svom krevetiću i igra se šarenim didaktičnim ogradicama (koje sam dobila na poklon, da budem skroz iskrena). Kažem pre neki dan svojoj prijateljici, koja je majka troje dece: “Tebi treba dići spomenik, draga moja”. A ona replicira: “ Svakoj majci. Svakoj.”

Autor: Jelena Veljača

Izvor:  Jutarnji.hr