PISA – da li nam deca stvarno postaju “tupkasta”

Jeste li primetili kako danas postoji mnogo više namenskih nastavnika koji daju dopunske časove deci nego pre, recimo 20 godina kada ste vi bili deca? Dečijih savetovališta? Terapeuta? Medicinskih i pomoćnih sredstava za rešavanje emocionalnih i kognitivnih smetnji? Strahova o intoleranciji na hranu stres, bes, patnju, sreću, praktično na sve? Šta se desilo? Šta mi to kao prosti građani ne vidimo, zatrpani svakodnevicom? Da li naša deca postaju nesposobnija, onako malo “zatupasta” i pored ovolikog napretka u tehnologiji i nikad dostupnijeg i jeftinijeg znanja.

Napisaću par redova, ok, par stotina redova o PISA projektu, o kojem nešto malo zna još manji broj roditelja, a radi se o istraživanju koje pokazuje kakva će nam ekonomija biti u zavisnosti od toga kako obrazujemo svoju decu. Po meni je PISA kratak info, osnovna stvar koju školski pedagog treba da da roditelju u momentu kada upiše dete u prvi razred osnovne škole… Da, bilo bi dobro i kada bi bar neki veći deo pedagoga znao šta je to PISA…
PISA test je Međunarodni Program za procenu kompetencija učenika i obrazovnog okruženja. Jednostavnim rečnikom – PISA je projekat koji meri koliko deca mogu da primene ono što uče u školi i koliko je njihova škola OK. Procenjuje se takozvani nivo funkcionalnog znanja – dakle, fokus nije toliko na tome koliko učesnici znaju nego kako povezuju svoje znanje sa svakodnevnim životom.
 
U ovom istraživanju, svake treće godine učetvuju petnaestogodišnji učenici širom sveta. Realizuje se od 1997. godine, a Srbija mu se prilključila 2001. godine, od kada su realizovana četiri testiranja – 2003. 2006, 2009. i 2012. godine. 2015. godine Srbija je prosekočila testiranje, jer se prema navodu zvaničnika nije moglo obezbediti dovoljno sredstava za njegovo sprovođenje u Srbiji…
 
Rezultati ovog testa, koji objektivno nisu zadovoljavajući su u medijima i javnosti bili protumačeni kao pravi šamar uverenju kako naša deca imaju veoma dobru “obrazovnu osnovu” i znanje koje može da parira bilo kom učeniku na svetu. Ispostavilo se da je nivo naše matematičke i naučne pismenosti, ali i čitalačkih sposobnosti značajno niži nego kod drugih zemalja koje su učestvovale na tom testiranju. U proseku, kasnimo oko godinu dana u odnosu na vršnjake iz drugih zemalja i prema rezultatima testiranja “držimo negativni kontinuitet”. Ono što je poražavajuće je da smo nakon prvog PISA testiranja saznali koje nas boljke muče i da povodom toga veoma malo sistemski menjamo već 15 godina. Dakle, naše “genijalno” obrazovanje je podbacilo u modernom svetu XXI veka. Mit koji je postojao u našim glavama, o nama kao državi jako pametnih ljudi je, pod uticajem medija počeo da se urušava. Da ne bude zabune, cela ova medijska priča je velika zabuna, jer PISA nam daje “nalaz” – po kojem možemo da odredimo “terapiju”, a ne osudu kojoj treba da se povinujemo. Samo problem je u tome što naš narod izgleda mnogo više voli da zapomaže, nego da nešto uradi. Da zlo bude veće – mi možemo da napravimo rešenje, ono postoji, nije skupo i dostupno je svima.
 
Osim pozivanja dece da bolje urade PISA test, ma koliko to smešno zvučalo (tadašnji ministar prosvete Obradović), predstavnici našeg obrazovnog sistema nisu pokrenuli ni jednu javnu kampanju za rešavanje ovog velikog problema. Da se ispravim – političari jesu finansirali edukacije prosvetnih radnika, seminarisanje i druženje po hotelina u planinskim odmaralištima Srbije i šire, ali ih nisu obavezali na to šta u svojoj praksi moraju da primene i promene i koje će sankcije biti ako to ne urade. Sve vreme se samo tiho i u zatvorenim krugovima priča o problemu i ništa ne radi na rešenju. Jednostavno društveni mir i politički poeni su, jelte mnogo bitniji od sitnice – budućnosti naše dece.
 
Dalje, osim nastavnika, roditelji nisu naučeni ni šta je to PISA, zašto je važna, na čemu treba da radimo… Znate, da svi znamo šta je PISA i koji su njeni elementi, da svi znamo koji su problemi koje imaju naša deca statistika kaže da bi 3% ljudi bilo spremno za promenu i da bi našlo razne neformalne načine da naprave pravi put za svoju decu ili sebe. Ne znam da li možete da razumete koliko je ova stvar duboka, ali ako neko ima funkcionalno nepismene mlade ljude – odnosno ljude koji ne umeju da primene osnovna znanja koja uče u školama – šta mi možemo da očekujemo, kakav rezultat ćemo imati za deset godina?
 
Koji su bili rezultati prošlog testiranja:
Najbolje rezultate iz matematike na istraživanju iz 2012. godine postigli su učenici iz Šangaja. Na liniji iza njih se nalaze Singapur, Hong Kong, Kineski Taipei, Makao (Kina), Japan, Lihtenštajn, Švajcarska i Holandija. U Srbiji oko 40% učenika nije prošlo bazični nivo funkcionalnog znanja.
 
Najbolje rezultate iz čitanja postigli su učenici iz Šangaja, Hong-Konga, Singapura, Japana i Koreje.
U Srbiji, nivo razvijenosti čitalačke kompetencije u proseku ostao je na istom nivo na kom je bio 2009. godine. – u zaostatku od oko godinu i po dana u odnosu na prosečan rezultata vršnjaka iz drugih zemallja
Najbolje rezultate iz prirodnih nauka pripisuju se učenicima Šangaja, Hong-Konga, Singapura, Japana i Finske. U Srbiji je nivo naučne pismenosti za oko 60 bodova ili oko godinu ipo dana u odnosu na prosek ostalih zemalja (dakle ne u odnosu na najbolje).
 
Na kraju, u veštinama rešavanja probema najbolje rezultate ostvarili su učenici iz Singapura, Japana i Koreje. Učenici iz Srbije su na ovim testovima postigli nivo veći nego učenici iz zemalja koje su na testiranju iz ostalih kategorija imale slične rezultate kao srpska deca.
 
Koja je bila reakcija medija i javnosti u Srbiji na ova saznanja? Osim tabloidnih naslova kako smo “glupa” ili “papagajska” nacija, narod o tome nije niti edukovan niti pozvan na bilo koju akciju i konkretan savet – šta roditelji, deca i nastavnici zajedno, na nivou konkretnih ponašanja mogu da urade, kako bismo podigli ovaj skor. Kao i obično, srpska javnost je ostala dosledna tome da se, negde iza zatvorenih vrata teoretiše i u javnost pušta mali broj informacija, a da se narod u čuđenju pita šta se dešava i šta još mora da istrpi. Svake tri godine se ponovi isti scenario. PISA se pominje jedan dan u vestima i to je to. Vrhunac svega je bila pasivnoagresivna odluka iz 2015.te, tj. kako navode u Ministarstvu – propust da se ne pojavimo na testu zbog neblagovremenog podnošenja dokumentacije. Da li će problemi nestati, ako ne dobijemo rezultate? Da li su rezultati PISA testa nepovoljni za politički PR? Želim da romantičarski odbijem da verujem da je u pitanju svesna stranačka odluka i da verujem da je zaista neki maloumnik zaposlen u ministarstvu preko tetkinog kuma stvarno “zeznuo” stvar.
Da budemo jasni – neće bolji rezultati na nekom sledećem PISA testu nama promeniti pamet, niti ćemo mi postati prosperitetno društvo. PISA test je indikator koji nam govori da li se naše obrazovanje nalazi na dobrom putu ili ne. Rezultati će doći kao posledica naših akcija. Mi sami možemo i moramo da uradimo nešto – a to je da saznamo nove stvari, promenimo neka limitirajuća uverenja koja postoje jer nemamo dovoljno informacija i na kraju da učinimo nešto praktično – da promenimo ponašanja.
 
Jasno je i da je nivo političke kulture u našoj zemlji veoma nizak i da su stranački pripadnici zatupnici ideje vođa svojih stranka. Te ljude ne možemo zvati političarima, jer su političari “oni koji se brinu o svom polisu i demosu” – o državi i narodu. Mislim da u Srbiji postoji veoma malo političara, a na njih ne možemo da se oslonimo. Promenu moramo sami da sprovedemo. Mikroobrazovne promene – ujedinjenje dece, roditelja i prosvetnih radnika biće jedino rešenje problema – koje verujte u praksi radi, jer imamo žive primere kako je moguće uraditi ovo što želimo.
 
Nama trebaju tri stvari koji su jednostavne i jeftine, a koje za nekoliko godina mogu da promene nivo naše uspešnosti na PISA testu i povećaju stepen funkcionalnosti znanja. Ove tri stvari su edukacija, promocija i akcija.
 
Edukacija bilo da je reč o čitanju, slušanju, gledanju materijala ili posećivanju seminara i treniga jedan je od najbržih načina za sticanje uvida i lične promene koje čovek sebi može da priušti za male pare ili čak besplatno. Suprotno tome u Srbiji – prema izveštaju Statističkog Zavoda 2001. godine odrastao čovek, od završteka školovanja do svoje 60-te godine pročita manje od 50 knjiga. Najuspešniji ljudi čitaju oko 50 knjiga godišnje. Znanje je moć. Što ga je više imamo više alternativa.
 
Promocija obuhvata jednostavnu akciju – deljenje svog znanja i iskustava sa grupom svojih prijatelja, od čega nas često deli samo klik na dugme SHARE  na Fejbuku, Tviteru ili SEND prijatelju koji ima slične stavove kao mi. Internet viralnost nam ovde ide na ruku. Iste ideje besplatno u jednom satu može da vidi hiljade ljudi.
Pod akcijom podrazumevamo to da svakog dana sebi postavimo po jednu stvar koju ćemo uraditi – ne da promenimo čitav sistem, nego da svaki dan radimo na jednoj stvari. Ako to radimo po principu P.U.S.H. Push Until Something Happens  (guraj dok se nešto ne desi) – mi možemo da iniciramo lanac promene.
 
Andreas Schleicher, jedan od najvećih autoriteta OECD-a koji se bavi obrazovanjem i PISA projektom ima običaj da kaže da “ono što je naše obrazovanje danas – to je naša ekonomija sutra”. Bogami: “Dolazi zima!”, rekli bi Starkovi (junaci trilogije “Pesma Leda i Vatre”). Da je naš život knjiga – zvao bi se “Uzdizanje nacije Tupsona” i sada bismo bili na negde na početku Zapleta.
 
 
Piše: Igor Rakić, Osnivač Škole Intelektualnih Veština