Politika: Analiza upisa u srednje škole i fakultete

Poražavajuće mali broj studenata koji nameravaju da postanu prosvetni radnici ponavlja se iz godine u godinu. Avetinjski pusti ostaju smerovi fakulteta koji obrazuju nastavnike. Stručnih profesora za fundamentalne opšteobrazovne predmete u preduniverzitetskom školstvu već nema dovoljno, i neće ih ni biti dok na pragu fakulteta ima najmanje budućih brucoša koji žude da steknu visoko obrazovanje da bi se vratili u učionice kako bi neke nove đake opismenili.

Zvuči optimistično kad se kaže da je na Matematičkom fakultetu u Beogradu na smeru nastavnik matematike ove godine konkurisalo duplo više studenata nego lane. Ali u brojkama, realnost izgleda ovako: prošle godine je u ovo doba bilo svega osam kandidata, sada ih je 16, a planirano je 70 brucoša.

Na svim srbističkim katedrama na republičkom nivou očekuje se da će biti popunjeno oko 40 odsto ponuđenih mesta za buduće studente.

– U Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, Beogradu, Kosovskoj Mitrovici, kada se sve sabere, planirano je 441 mesto na budžetu, a ima 186 kandidata. Samo u Beogradu za grupu za srpski jezik i književnost bilo je prijavljeno 34 kandidata na 100 mesta, a za srpsku književnost i jezik 63 na predviđenih 150 mesta. Slično je bilo i prošle godine. Slikovito, ako bismo gledali po poslovičnoj slici čaše vode koja je do pola puna ili prazna, zavisi da li ste optimista ili pesimista, ta čaša je svakako – šuplja – dočarava za „Politiku” prof. dr Slavko Petaković, šef katedre za srpsku književnost s južnoslovenskim književnostima na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

Jagme za indeks nema ni na Opštoj fizici, smeru Fizičkog fakulteta koji u glavnom gradu upisuju budući nastavnici ovog predmeta. Tu je prijavljen samo – jedan kandidat. Pad broja zainteresovanih se beleži već osam godina, ali do sada nije bila ovako alarmantna situacija. Kako je izjavio dekan, prof. dr Ivan Belča, ovaj brucoš će imati sve predmete, ništa neće biti izbačeno, a sledeći potez je na državi jer ne sme da se dozvoli da se ugasi Opšta fizika, pošto bi u tom slučaju buduće generacije ostale bez nastavnika.

Oskudicu interesovanja za prosvetni poziv potvrđuju i preliminarne rang-liste za upis na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu. Studije za profesora hemije tu će upisati samo jedan kandidat, a planirano je 20 brucoša. Za buduće nastavnike fizike bilo je ukupno tri kandidata, jedan je pao prijemni, jedan „upao” na samofinansiranje i jedan zavredeo indeks na budžetu, mada je ukupno studenata na ovom smeru moglo biti 25. Za ostala nastavnička zvanja na novosadskom PMF-u zainteresovanost je za mrvicu bolja. Na smeru za profesore matematike ima osam kandidata za 51 budžetsko mesto, dok je za profesore geografije 11 rangiranih, a 40 raspoloživih mesta.

– Mi smo sada u prvom planu kao nacionalna disciplina, a kada smo pokušali da srpski jezik i književnost dobije natpredmetni status, da se uvede na sve fakultete, ta inicijativa ostavljena je da istrune u lavirintima birokratije. Dobili smo deklarativnu podršku i van toga se ništa nije učinilo – ukazuje Petaković.

Njegove reči „prosveta je trenutno na mrtvom vezu, ostavljena je da odumre” i više puta isticane stipendije za studente koji se obrazuju za nedostajuća zanimanja u školama teško da će biti od pomoći. Za ovu godinu dodeljeno ih je samo pet, a novi konkurs uskoro treba da bude raspisan.

– Ne verujem da će to dati velikog efekta, budući da je student potpuno svestan da kad se završi studiranje on ulazi u prosvetu gde su plate takve kakve jesu i, što je veći problem, gde položaj prosvetnog radnika nije dobar – konstatuje ovaj profesor.

Nastavnici tvrde da su nemoćni. Ugled im je srozan. Plate su im ispod republičkog proseka. Učenici to vide i neće da postanu nastavnici. Nastavi li se tako, ne bi čudilo da u dogledno vreme u mnogim školama table budu najpametnije, nastavnici uglavnom nedovoljno stručni, a đaci posledično funkcionalno nepismeni. Hoće li s takvim predznanjem upisivati fakultete?

Da ironija bude veća, najodgovorniji donosioci odluka istrajno tvrde da je obrazovanje prioritet, a unapređivanje kvaliteta obrazovanja strateški cilj. U prvom planu je digitalizacija, a vraćanje dostojanstva prosvetnom esnafu ostaje na marginama. Šta uraditi da se pomak nabolje vidi ubrzo, da se ne čeka deset godina?

– Prvi korak mogu biti stipendije, ali to nije rešenje. Drugi je povećanje plata. Treći, rešavanje statusa prosvetnog radnika, zaštita od pritisaka i sprečavanje nasilja kojima je izložen, kao i prevencija nasilja u bilo kom obliku u školama. To se mora sistemski rešiti vrlo rigidnim kažnjavanjem. Nastavnik mora imati ugled u društvu, a primer i uzor za to treba da budu oni koji istupaju u javnom prostoru. Kada okruženje bude podsticajno tako da đaci u velikom broju upisuju nastavničke smerove i konkurencija će biti veća i najbolji će ulaziti u učionice. Svi ovi koraci su povezani, ne može da se ispuni samo jedan – smatra Petaković.

Medijski prostor, portali naročito, obiluju svakojakim jezičkim pogreškama, lektori su desetkovani, zvanična saopštenja državnog vrha, pa i Ministarstva prosvete, neretko su ugledni primeri grešaka, počevši od pravopisnih. Ako bi, recimo, bar državne institucije koje već imaju službe za odnose s javnošću obavezno morale da uposle profesore srpskog jezika kao lektore, da li bi i to doprinelo pravilnijoj upotrebi srpskog jezika, podsticajnom okruženju i većem interesovanju za studije srpskog jezika?

– To bi bio kulturni uticaj iznutra koji je najbitniji i koji bi menjao ovo društvo. Kad učenik vidi da uopšte nije važno kako govorite, kako pišete, on prihvata taj model. Kada bi u institucije koje se obraćaju javnosti ušli profesori srpskog jezika i književnosti to bi oblikovalo javni izraz, onda bi i đaci i svi građani imali orijentir šta je poželjno, društveno prihvatljivo i važno. Deca nemaju signal iz okruženja koji im kaže da je bitan način izražavanja, poznavanje svog jezika. Ne čitaju kao pre, a uticaj elektronskih medija je ogroman. Navikli su na kratke poruke koje su ekspresivno svedene. Bogatim jezikom možete da izrazite svoju psihološku slojevitost, tanane emocije, nijanse u raspoloženjima, bogatstvo svoga bića. Što vam je jezik siromašniji, teže možete da komunicirate s drugima. Pitanje je da li siromašenje jezika korespondira s osiromašenjem potrebe da se razgovara s drugim čovekom, jer se komunicira kratkim porukama, emotikonima, sažetim mejlovima, frazama, rečeničnim sklopovima koji su klišei. Nisam siguran da problem u komunikaciji dece nije povezan sa siromaštvom jezika, a ono sa iščezavanjem potrebe da se zaista komunicira s drugom osobom – zaključuje šef katedre za srpsku književnost.

Itvor: Politika