Povećanje plate nastavnika daleko je od puke finansijske mere – to je civilizacijski i razvojni prioritet

Foto: Canva

U malim i nedovoljno razvijenim zemljama, pitanje socijalnih razlika predstavlja jedan od ključnih pokazatelja društvene stabilnosti i svakako temeljni zadatak nacionalne politike. Za takve zemlje, koje nemaju raskoš resursa niti širok tržišni kapacitet, uravnotežena raspodela društvenog bogatstva postaje uslov kulturnog i institucionalnog opstanka. Velike razlike u primanjima i životnom standardu ubrzavaju odliv talenata, rađaju osećaj nepravde, slabe institucije i podrivaju obrazovni sistem – jedini istinski „resurs“ koji te zemlje poseduju.

Obrazovanje u takvom kontekstu ima dvostruku ulogu. S jedne strane, ono je sredstvo socijalne mobilnosti – način da dete iz skromnijih uslova dobije jednake šanse u životu. S druge strane, ono je mehanizam očuvanja kulturnog i moralnog tkiva nacije. Oba ta aspekta najbolje funkcionišu u društvima u kojima se socijalne razlike drže u razumnim okvirima.

Za Srbiju, kao malu i siromašnu zemlju, sa brzim padom stanovništva i ograničenim resursima, i dalje ostaje veliki izazov smanjiti nejednakosti i obezbediti ravnomerniji razvoj.

Kakav je, iz perspektive prosvete, pogled na sve to?

Istorijski koreni ideje socijalne pravde u srpskoj prosveti

Srpska kulturna istorija u više navrata je pokazala da se društveni napredak ubrzava onda kada se obrazovanje učini dostupnim svima, bez obzira na poreklo. Još u XIX veku, Zakon o osnovnim školama (1882) predvideo je da sva deca, bez obzira na imovno stanje, moraju pohađati šestogodišnju osnovnu školu. Ta mera, iako u početku ograničena realnim mogućnostima siromašne zemlje, stvorila je uslove za pojavu generacije učitelja, činovnika i zanatlija koji su, kao „prvi pismeni“ u svojim porodicama, iz korena menjali životne tokove svojih sredina.

U Kraljevini Jugoslaviji između dva rata, razvoj se u velikoj meri oslanjao na besplatne državne gimnazije, koje su omogućavale talentovanoj deci iz ruralnih krajeva da upišu fakultete i postanu nosioci modernizacije. Ovaj model – mada ne bez nedostataka – pokazao je da mala zemlja može značajno napredovati ako ne dozvoli da socijalni status roditelja bude jedini filter prilikom ulaska u obrazovni sistem. 

Primeri iz bliže prošlosti

Tokom socijalističkog perioda u Jugoslaviji, veliki broj ljudi iz ruralnih krajeva po prvi put je dobio priliku da završi srednju školu ili fakultet, zahvaljujući besplatnom školovanju, studentskim domovima i stipendijama. Iako taj sistem nije bio savršen, on je stvorio široku obrazovnu bazu, čiji su pripadnici kasnije nosili privredni i kulturni razvoj. 

Sa druge strane, tranzicioni period devedesetih godina, obeležen ekonomskim kolapsom i porastom siromaštva, dramatično je smanjio dostupnost kvalitetnog obrazovanja najsiromašnijima – što je za posledicu imalo ne samo ekonomsku, već i kulturnu degradaciju.

Savremena ekonomska politika i obrazovanje – uzajamna zavisnost

Prema podacima naših i međunarodnih organizacija, Srbija spada među zemlje sa najvećim rizikom od siromaštva u Evropi, pri čemu je stopa dečjeg siromaštva posebno visoka. Ulaganja u obrazovanje (kao procenat BDP-a) poslednjih godina kreću se oko 3,5 odsto (u poslednjoj godini nešto preko 4 odsto), što je ispod proseka EU.

Ekonomska politika u Srbiji, često zapostavlja dugoročni razvoj ljudskog kapitala. Visokoobrazovani mladi sve češće odlaze u inostranstvo privučeni većim platama i boljim uslovima rada. To stvara „prazan krug“: društvo gubi obrazovane kadrove, a preostali sistem ima manje mogućnosti da proizvede nove, jer se ista sredstva raspoređuju na sve lošije uslove.

Kada škola postane ogledalo društvenih odnosa

U savremenim uslovima, škola često deluje kao verno ogledalo postojećih socijalnih odnosa. Đaci iz imućnijih slojeva imaju pristup kvalitetnijim nastavnim sredstvima, privatnim časovima, modernoj tehnologiji i podsticajnom okruženju kod kuće. Oni iz srednjeg sloja imaju relativno stabilne uslove i pristup osnovnim resursima, ali bez viška mogućnosti za dodatno usavršavanje. Na suprotnom kraju nalazi se priličan broj ekonomski obesnaženih, koji u učionicu dolaze opterećeni materijalnom oskudicom i manjkom kulturnog kapitala – rečnika, navika, samopouzdanja. Nastavnik u takvom okruženju svedoči sistemskoj neravnoteži koju nije moguće nadomestiti samo entuzijazmom i dobrom voljom.

Zašto su male socijalne razlike ključne

U velikim i ekonomski moćnim zemljama, duboke socijalne razlike mogu se donekle apsorbovati širinom ekonomskih mogućnosti – postoji više „niša“ u kojima pojedinac može naći svoj put. Ali u malim i siromašnim društvima, prostor za napredak je ograničen, a elite često čuvaju svoje pozicije zatvorenim krugovima uticaja. Uravnotežene socijalne razlike omogućavaju da deca iz svih slojeva vide obrazovanje kao realnu šansu, a ne kao puku formalnost. Takvo okruženje podstiče ambiciju i veru u mogućnost napretka kroz lični trud.

Socijalna pravda kao pedagoška kategorija

Socijalna pravda u obrazovanju obuhvata više od jednakih programa i nastavnih planova. Ona podrazumeva da društvo svesno kompenzuje startne razlike među učenicima: kroz kvalitetne javne škole dostupne u svim regionima, kroz podršku nastavnicima u radu sa decom iz manje podsticajnih okruženja, kao i kroz mehanizme koji obezbeđuju učešće svakog deteta u nastavnim i vannastavnim aktivnostima, bez obzira na ekonomsku pozadinu.

Na taj način, socijalna pravda postaje temeljna pedagoška pretpostavka. Nastavnik može prenositi znanje u punom obimu samo kada se učenik oseća kao punopravan član školske zajednice, oslobođen osećaja ponižavajućeg poređenja i strukturnih ograničenja.

Opasnost od cinizma

U društvima u kojima su obrazovne šanse ograničene socijalnim položajem, kod mladih se razvija uverenje da uspeh zavisi pre svega od „veza“ i nasleđenih privilegija. Taj stav umanjuje ličnu motivaciju i istovremeno razara društvenu koheziju: poverenje u institucije slabi, a škola gubi svoj autoritet kao mesto pravednog vrednovanja znanja.

Obrazovanje kao brana raspadu

Za male i nedovoljno razvijene zemlje, obrazovanje je najmoćniji instrument smanjenja socijalnih razlika i stvaranja održivog napretka. To je moguće ostvariti jedino ako država i društvo štite principe socijalne pravde – od finansiranja škola do javnog vrednovanja prosvetnog rada. Mala društva ne mogu sebi dozvoliti da izgube talenat jedne generacije zbog ekonomskog položaja njenih roditelja; taj gubitak ostaje nenadoknadiv.

Socijalna pravda u obrazovanju, dakle, predstavlja preduslov opstanka kulture, institucija i same ideje o jednakim šansama. U siromašnim zemljama, to je možda najsigurnija investicija koja donosi trajni povratak – u vidu građana koji veruju u vrednost svog rada i koji taj osećaj smisla prenose na sledeće generacije.

Zato uloga obrazovanja postaje dvostruko značajna: s jedne strane, škola ostaje jedan od retkih mehanizama koji mogu ublažiti razlike nastale u porodičnim i socijalnim polazištima učenika; s druge strane, ona postaje i mesto gde se vrednosti socijalne pravde uče i žive. Međutim, da bi škola uopšte mogla da ispuni ovu funkciju, neophodno je da nastavnici budu adekvatno materijalno i profesionalno podržani. U mnogim ekonomski nedovoljno razvijenim zemljama nastavnici su i sami deo socijalno ugroženog sloja – primaju plate koje ih ne motivišu, već ih često primoravaju na dodatne poslove, čime im se oduzima energija i vreme za kvalitetan rad sa učenicima.

Povećanje plate nastavnika daleko je od puke finansijske mere – to je civilizacijski i razvojni prioritet. Bolji materijalni položaj nastavnika ne znači samo njihovu ličnu sigurnost i dostojanstvo, već i snažnu poruku društva da je obrazovanje strateška vrednost. Kada nastavnik živi bez egzistencijalne anksioznosti, on može u potpunosti da se posveti svojoj misiji, da razvija kreativne metode rada, da se dodatno usavršava i da kod učenika gradi osećaj da je znanje stvarno najvredniji kapital.

Autor je prof. srpskog jezika i književnnosti iz Bora