Srbija po broju logopeda na evropskom dnu

Udruženje logopeda Srbije već trinaest godina se zalaže da se donese zakon koji bi uveo red u struku, propisao licenciranje i protokole lečenja dece sa sa smetnjama u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji

Na koji način, koliko dugo i pod kojim uslovima logopedi mogu da leče mališane sa smetnjama u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, domaćim propisima nije sasvim jasno regulisano. Na tu činjenicu Udruženje logopeda Srbije (ULS) upozorava već 13 godina. Nedavno su od Ministarstva zdravlja i Narodne skupštine ponovo zatražili donošenje zakona o logopedskoj delatnosti jer, kako kažu, Nacrt zakona o zdravstvenoj  zaštiti, kojim se delimično reguliše i njihov rad, ima dosta propusta.
Kako objašnjava Nataša Labović, predsednica Udruženja logopeda Srbije, taj nacrt ne predviđa da logoped mora proći kroz jednogodišnju praksu u državnoj ustanovi i posle nje položiti stručni ispit pre nego što počne samostalno da pomaže deci, a taj uslov postoji u sadašnjoj zakonskoj regulativi.
– Uputili smo apel Ministarstvu zdravlja da se to ispravi. U suprotnom, diplomirani studenti Fakulteta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju mogli bi odmah da leče decu, a na fakultetu nemaju dovoljno prakse da bi to bili u stanju. Ovaj propust samo je jedan od pokazatelja da je neophodno doneti zakon o logopedima – naglašava Nataša Labović, dodajući da bi postojanje zakona omogućilo naše učlanjenje u Evropsku asocijaciju logopeda.
druženje je pripremilo nacrt zakona i nudi državi stručnu pomoć u stvaranju finalne verzije. Jedna od stavki za koju se zalažu jeste izdavanje licenci logopedima, koja bi se obnavljale na sedam godina. Takvo rešenje, kako kaže, postoji u zakonodavstvima evropskih zemalja.
* U Srbiji na 20.000 stanovnika dolazi jedan logoped, a evropski prosek je jedan logoped na 8.000 stanovnika
* U opštinama Knjaževac, Bečej, Trstenik, Bačka Palanka i Sopot u državnom zdravstvenom sektoru ne postoji nijedan logoped
* Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje je oko 1.100 logopeda. Poređenja radi, u Hrvatskoj i Sloveniji nema nijednog
Podaci Udruženja logopeda Srbijene

– I roditelji bi bili spokojniji ako znaju da s njihovim detetom radi logoped s licencom. Osnovali bismo strukovnu komoru i etički sud, koji bi vodili računa o licenciranju – istakla je Labovićeva, koja je logoped i specijalista socijalne rehabilitacije.
Nadu da će trinaestogodišnje zalaganje za donošenje zakona uroditi plodom, Udruženju logopeda Srbije osnažio je dopis koji im je stigao ovih dana iz Narodne skupštine. Odbor za zdravlje i porodicu dao im je punu podršku i obavestio ih da će inicijativu proslediti Ministarstvu zdravlja na razmatranje.
Kako kaže Nataša Labović, zakon bi trebalo da precizira protokole i vremenske okvire logopedskih terapija, odnosno koliko se dugo tretira određeni govorni poremećaj.
– Sada nigde nije propisano koliko bi u domu zdravlja i drugim državnim zdravstvenim ustanovama trebalo da traje tretman, već logoped sam to procenjuje, kao i da li će ga obavljati grupno, ili sa svakim mališanom pojedinačno – ističe Labović i upozorava da je u državnom zdravstvenom sektoru sve manje logopeda.
Inače, na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje je oko 1.100 logopeda. Poređenja radi, u Hrvatskoj i Sloveniji nema nijednog.
Prema podacima ULS-a, koda se saberu svi logopedi koji rade u zdravstvenom sistemu, sistemu obrazovanja i sistemu socijalne zaštite, proizlazi da u Srbiji na 20.000 stanovnika dolazi jedan logoped. U Portugaliji, koja je na dnu lestvice među zemljama EU, ta razmera je 1: 15.845) Evropski prosek je jedan logoped na 8.000 stanovnika. Po ovom parametru, najbolja je Belgija (jedan logoped na 2.567 građana).
U opštinama Knjaževac, Bečej, Trstenik, Bačka Palanka i Sopot u državnom zdravstvenom sektoru ne postoji nijedan logoped, tvrde u ULS-u. U mnogim opštinama rade samo pri predškolskim ustanovama, što znači da do njih ne mogu da dođu deca koja ne pohađaju vrtić.

 Nataša Labović: Neophodno je zakonom regulisati da privatnu praksu može otvoriti samo onaj logoped koji već ima pet godina radnog staža u struci

– Situacija  u Srbiji je je takva da će adekvatan tretman dobiti samo dete čiji roditelji mogu da plate privatne logopede, a jedan tretman u proseku košta 1.500 dinara. Takođe je neophodno zakonom regulisati da privatnu praksu može otvoriti samo onaj logoped koji već ima pet godina radnog staža u struci – naglasila je Labovićeva.
Nepostojanje zakona stvara i problem za zasnivanje privatne logopedske prakse, jer ne postoji šifra delatnosti. Labovićeva objašnjava da se njene kolege dovijaju kako da osnuju firmu.
– Iako je internet prepun reklama privatnih logopedskih centara, koji izgledaju superorganizovano, stručno i luksuzno, ni jedan zakonski to u stvari nije. Većina logopedskih centara u stvari je osnovana kao udruženje građana, nevladina organizacija, ili pod šifrom „ostalo” i uz naznaku da im je osnovna svrha pomoć građanima da prevaziđu i razviju smetnje u komunikaciji. Donošenje zakona bi nam omogućilo da našu praksu nazovemo pravim imenom – istakla je Labovićeva.

Evropski mališani i po triput nedeljno kod logopeda

Poremećaje komunikacije Svetska zdravstvena organizacija klasifikuje u grupu mentalnih poremećaja. Ukoliko se na vreme ne leče, uticaće na normalan dečji razvoj, socijalizaciju, školovanje…
– Nemoguće je da smo mi jedina država u regionu koja ne prepoznaje opasnost od zapostavljanja i zanemarivanja smetnji u ranom razvoju čitavih generacija dece. Zato je neophodno dodatno zapošljavanje logopeda, kako bi svaki mališan kome je to potrebno jednom, ili dva puta nedeljno dobio logopedski tretman. Evropski standard je dva do tri puta nedeljno – kaže Nataša Labović, predsednica Udruženja logopeda Srbije.Antrfile:

Status zdravstvenih saradnika

Osim inicijative za donošenje zakona iza koje stoji Udruženje logopeda Srbije, Ministarstvu zdravlja obratili su se i logopedi, psiholozi i oligofrenolozi beogradskog Zavoda za psihofiziološke poremećaje i govornu patologiju „Prof. dr Cvetko Brajović”, jedine ustanove te vrte u Srbiji. Oni traže da imaju status jednak kao lekari opšte prakse, a ne da budu zdravstveni saradnici, kao što su sada. Sa zdravstvenim radnicima su bili izjednačeni do 2001. kada im je takav status ukinut. Svoj zahtev potkrepljuju činjenicom da u Zavodu pružaju 80 odsto zdravstvenih usluga i da čine 84 odsto ukupnog stručnog kadra.
Autor: Dragana Jokić-Stamenković
Izvor: Politika