Šta je važno da znate o dečjoj ljutnji i kako ih naučiti da je izraze a da ne povrede sebe i druge

Čini se da je za roditelje od svih primarnih emocija kod dece, ljutnja najizazovnija.

Ljutnja nije loša emocija, jer nema loših emocija.

Ljutnja nije beskorisna emocija, jer su sve emocije važne i korisne.

Međutim, deca ponekad bivaju preplavljena emocijama i imaju teškoće da ih prepoznaju, razumeju i da na njih reaguju. Kada je dete ljuto ono često ne zna šta sa tim da radi. Emocionalna pismenost, veštine prevladavanja stresnih situacija i veštine regulacije emocija su ključne za mentalno zdravlje dece i mladih!

Dobra vest je što one nisu nešto što je zacrtano u našem genetskom kodu, već se mogu učiti i vežbati, pa tako dete vremenom može usavršavati svoje emocionalne sposobnosti. Mnogo je korisnije naučiti dete kako da se samostalno izbori sa frustracijom nego zaštiti dete od frustracija.

Nedavno objavljena serija terapeutskih slikovnica o emocijama kod dece nam može pomoći da decu podučavamo snalaženju u emocionalnom prostoru! Igra i priča predstavljaju domaći teren za decu, te su dve dečje terapeutkinje koje su autorke ove serije slikovnica osmislile jednostavne i zanimljive priče o životinjama u situacijama sa kojima se deca svakodnevno susreću. Serija terapeutskih slikovnica o ljutnji pomaže deci da prepoznaju ljutnju, imenuju je, prihvate je i na nju adekvatno odreaguju.

Imenovanje emocije

Mlađu decu često zbunjuje pitanje „kako se osećaš“, jer je za njih težak zadatak da diferenciraju emocije (šta osećam), da ih „lociraju“ (gde osećam) i da ih imenuju. To je očekivano za mlađe uzraste, jer je razvoj emocionalnih sposobnosti, kao i razvoj ostalih sposobnosti proces koji traje, a deca su tek na početku ovoga procesa. Za decu, ljutnja je emocionalni tornado na pomolu – često ne znam odakle dolazi i iz čega se sastoji ali vidim da dolazi (i to brzo), sve je snažniji, bojim se da će me progutati i nemam pojma šta da radim! Sposobnost kontrole emocija i ponašanja kod mlađe dece još uvek nije dovoljno razvijena, te nam se zato čini da deca imaju „kratak fitilj“. Ali hej, svima nama su fitilji na početku bili kratki.

U svim pričama o ljutnji koje su predstavljene živopisnim ilustracijama u terapeutskim slikovnicama pojavljuje se sova u kojoj je oličena pozicija odraslog. Sova uvek imenuje emociju – to je prvi korak, ponuditi deci odgovor na pitanje šta osećaju i poslati poruku da je u redu osećati se tako. Na ovaj način deci pomažemo da svoj mentalni leksikon obogate pojmovima koji se odnose na spektar emocija.

Ljutnja može da maskira druge emocije

Deca se ponekad ljute i kada su uplašena ili tužna. Tada ljutnja maskira druge emocije pa je i deci i odraslima teže da prepoznaju šta je ono što zaista muči dete. Tako je recimo maca nezadovoljna, a zeka je razočaran i oseća se odbačeno iako i maca i zeka pokazuju ljutnju. Deca koja ljutnjom maskiraju druge emocije ponekad dobijaju poruke od okoline da nisu sve emocije prihvatljive, pa zato kada ih kritikujemo jer se plaše ili jer su tužni (npr. „nemoj da mi cmizdriš“), oni manifestuju ljutnju u ponašanju kako bi zamaskirali emocije koje su od strane okoline označene kao loše, neprihvatljive ili zabranjene.

Ne reagujemo svi isto kada smo ljuti

Kapacitet verbalizacije kod dece je sužen, te zato mlađa deca dominantno komuniciraju ponašanjem. Kada je ljuta, macu boli stomak. Kada je ljut, zeka udari šapom u drvo. Kada je ljuta, veverica ne sluša. Kada je ljut, nilski konjić grize. Sve životinje su ljute, ali pokazuju to na različite načine. Ljutnja je vrlo intenzivna i preplavljujuća emocija koje želimo što pre da se rešimo. Ljutnja se ponekad može izraziti kroz heteroagresivnost – agresivnost prema drugima, što je u slikovnicama predstavljeno u priči o nilskom konjiću koji grize kada je ljut, ili kroz autoagresivnost – agresivnost prema sebi, što je u slikovnicama predstavljeno u priči o zeki koji povredi šapu prilikom šutiranja drveta kada je ljut.

Važno je dopustiti deci da ispolje ljutnju na način koji ne ugrožava ni njih ni druge. Ljutnja je kao emocija prihvatljiva i korisna, ali agresija prema sebi ili drugima kao oblik ponašanja nije.

Niko nije savršen

Priče o maci, zeki, nilskom konju i veverici pokazuju nam da kada smo ljuti svi ponekad možemo pogrešiti i povrediti nekoga do koga nam je stalo, ali i da postoje načini da o tome razgovaramo, ispravimo greške i naučimo kako da bolje razumemo zašto se ponašamo na određeni način ili zašto drugi reaguju na određeni način. Kada učimo decu da je u redu grešiti pomažemo im da rastu u samopouzdane ljude koji će na greške umeti da gledaju kao na prilike za učenje.

Nemojte misliti da su ove slikovnice namenjene samo deci, one mogu biti korisne svima nama, od 2 do 102 godine! One iniciraju razgovor, razmenu, deljenje sadržaja, one su zanimljive, korisne i pomažu nam da rastemo zdravo!

Ko nam može pomoći kada smo ljuti

Čitajući ili listajući ove slikovnice, kao i u svakodnevnom životu, dete može da „uđe“ u različite uloge. Ponekad budemo oni koji su ljuti, ponekad budemo oni čiji su drugari ljuti, a ponekad budemo sove – oni koji pokušaju da pomognu nekome ko je ljut. Raznovrsnost pozicija i razrada svake od njih predstavlja dodatni kvalitet ovih slikovnica. One mogu pomoći roditeljima da započnu razgovor o emocijama i istraže različite pozicije i obrasce reagovanja i komunikacije u socijalnim interakcijama.

Na kraju svake priče autorke terapeutskih slikovnica su za roditelje sastavile tekstove o ljutnji, tipičnim reakcijama dece na ljutnju, savete kako prepoznati ljutnju i kako na nju (ne)adekvatno reagovati. Deca od odraslih uče i onda kada odrasli to ne žele ili ne primećuju. Decu ne učimo kako da reaguju kada su ljuta samo tako što sa njima razgovaramo o tome, već ih učimo i neverbalno, ličnim primerom, svojim ponašanjem i reakcijama na sopstvene emocije.

Serija slikovnica o ljutnji nudi deci i roditeljima široku lepezu prihvatljivih i korisnih načina usmeravanja i kontrole ljutnje.

Aristotel je rekao da podučavanje uma bez podučavanja srca nije podučavanje uopšte. Često govorimo o značaju čitalačke ili matematičke pismenosti, ali ako kod dece ne razvijamo emocionalnu pismenost, u nekom trenutku njihova postignuća mogu postati manje važna!

Ova serija terapeutskih slikovnica o ljutnji može biti odličan saborac roditeljima, nastavnicima i stručnjacima koji rade sa decom na veoma važnom putu razvoja emocionalne pismenosti. Nemojte misliti da su ove slikovnice namenjene samo deci, one mogu biti korisne svima nama, od 2 do 102 godine! One iniciraju razgovor, razmenu, deljenje sadržaja, one su zanimljive, korisne i pomažu nam da rastemo zdravo!

Autor: Ana Radanović, dečiji psiholog, porodični savetnik, istraživač u Institutu za pedagoška istraživanja, doktorant na Filozofskom fakultetu u Beogradu