Ua supermajke, živele mame i majke!

Što je svet toliko pošandrcao da je sad važnije koja majka brže pegla, a koja zdravije obroke sprema i to postavi na internet – od one „obične najobičnije“ majčinske ljubavi koja radi oflajn?

Volimo mi našu decu, pametna su, „sve znaju na telefonu“, govore engleski, treniraju tri sporta i sviraju dva muzička instrumenta – ne zna se ko je više na note, da l’ deca da l’ majke. Al’ zbog svake supermajke koja sve postiže i to kao usput deli sa velikom internet zajednicom, bar jednom je jedna „obična mama“ pognula nisko glavu.

„Što ja ne umem ovo ovako?“

Osećaj dobro znan – celodnevno, iscrpljujuće pokušavanje da sve bude savršeno – kuća čista, kosa uredna, deca nasmejana, posao završen, muž i porodica zadovoljni. Pa sve i da se ostvari svaka od ovih stavki (svakog dana!) uvek će faliti ono „nešto“, ono „kako je ona uspela da nađe vremena za sebe“ ili „gle Sonja odbranila master , a dete joj ima 4 godine. Kako li je to uspela?“

Bilo je uvek supermajki, al’ nismo imali priliku da ih sretnemo svakog dana, zar ne?

Nekad bi se jednom godišnje na nekom dečjem rođendanu ili porodičnoj slavi susrelo veliko „veće majki“, pa ova mesi kiflice ovako, ovoj deca MORAJU da pojedu sve iz tanjira, onoj dete LEGNE SAMO u pola sedam i spava do jutra „bez da mrdne, ženo“! Pripremiš se „psihički“ za svaki od tih spektakala, ako si pametna, neki koristan savet u uvo udeneš i ne sekiraš se puno. Jer se uvek u nekom trenutku nađe ona jedna što nema stida (a možda ni snage!) da se pravi „da je sve savršeno“ i kaže:  ja bogami, ne postizavam.

To je onaj prelomni trenutak kad se jave i ostale koje isto tako „ne mogu više“ i tad nastaje jadikovka u kojoj svaka mama traži podršku za teško breme što je snašlo. (U ovoj „rundi“ obično samo jedna ili dve mame ostanu uzdržane i na svom super-tronu.)

Al’ ne lezi, vraže, mame danas podršku na internetu traže!

Samo što, kako to obično biva, nađu sve sem traženog saveta. Gomilu osude, budućih frustracija, dodatnu porciju stresa upakovanog u sumnju u sebe, visok stepen samokritičnosti i onih bolnih rečenica: „zašto nisam i ja najbolja mama na svetu?“ Jer na internetu nema fleka – osim onih za  koje supermame imaju magično sredstvo za uklanjanje. Svi su savršeni.

Ma, bre, dosta! Dole supermajke, živele mame i majke! Gde su te žene od krvi i mesa koje su ona zlatna, blaga sredina? Koje ne žele savršenstvo, koje imaju kontrolu, ali znaju da se naljute? Gde su ta stvorenja mitska iz narodnih majki što znaju da je zagrljaj najveća tajna na svetu?

Da li porodice treba da budu savršene ili nam treba životna dinamika? U osmesima, prevazilaženju sukoba, otkrivanju novih načina da se neki problem reši? Je l’ se te mame uvek smeju i nogom guraju svoju muku pod tepih? Ili viču onako glasno kako ja vičem?

mama-viče-dete
Foto: Canva
Moj mozak urla na mene svaki put kad povisim ton:

 – Alo, mama, što si glasnija to te manje čuju? Što podižeš tenziju? Ne rešavaš problem.

– Moram da vičem, vidiš da me ne čuju kad kažem normalnim glasom?

– Ne čuju te ni ovako, samo brže gubiš kontrolu i glas.

– Pa šta da radim?

– Smiri se. Znaš kako mame na internetu…

– E, ‘aj’ ćao!

Ugasim ton u glavi, al’ i dalje me na ler vozi. Sad bi Jesper Jul ovako, možda da zavirim opet u onu knjigu, a ček šta bi stvarno uradila ona mama? Onda se odjednom setim početka svog „materinskog staža“, kad sam bila „najmanja majka na svetu“ i kad sam pod pritiskom silnih tekstova na internetu rekla: „Šta je ovo, zašto je majčinstvo postalo tolika nauka? Ja bih da za mene roditeljstvo uvek bude umetnost!“

Ah, početničkog li entuzijazma i večite sklonosti da se sve u životu romantizuje, pa čak i jednokratne pelene i dojenje u sitne sate! Al’ valjda vazda tako romantična, nisam mogla drugačije nego da gledam kako se njena mala prsa u kolevci pomeraju (a kolevka ručno rađena, moj tata je pravio od kovanog gvožđa i ratana, sve kao iz bajke), kako se smeška i kasnije pravi prve korake.  Posle ih je dvoje, pa se zajedno igraju, čitam dve iste priče za laku noć, naučimo ih napamet i opet su zanimljive i smešne.

Sve je divno,  al’ nisam „naučno potkovana“, ne znam da se savladam uvek kad on nekontrolisano vrišti i plače, kad je ugrize ili kad ona njega zadirkuje. Nije baš uvek lako pronaći „lični jezik“ i izraziti sopstvenu želju i razgovarati sa detetom kao ravnopravnim odraslim – šta god da kažu moderne mame. Nije lako, jer se vaspitavanjem deteta vaspitava i roditelj.

Raste dete, raste majka.

Raste dete, pa te preraste.

 – Ne znam ja da slažem tvoje slagalice, vidiš kako mi ide teško? – pitam ga na podu dok uklapam novu puzlu.

– Vidiš da nije teško, eto, našla si! Mama, treba da veruješ u sebe i da slediš svoje srce. – kaže značajno prislanjajući desnu ruku na srce – sa sve puzlom među trogodišnjim prstićima.

– Od kog si ti to čuo, je li? – pokušavam da sakrijem svoje iznenađenje.

– Aaa, pa od Pepeljuge! – kaže i nastavlja da slaže slagalicu, kao da je Pepeljuga naša prva komšinica koja je jutros svratila na kafu i usput s njim podelila ovu mudrost.

Deca nam rastu pred nosom, rastu pa majku prerastu. Nije ni čudo kad smo najmanje majke na svetu.

mama-beba
Foto: Canva

***

Ima jedna pesma iz Radičevićeve zbirke „Pesme o majci“ zbog koje mogu da zaplačem u momentu. Ne napune se oči suzama, nisam tužna – ne. Ščepa me tuga i ljubav i preplavi nešto iz centra srca. Prvo titra, polako, osetim kao komešanje, kao vrelinu koja nadolazi i onda se u poslednjem stihu desi eksplozija, erupcija i zemljotres – sve odjednom.

 „za tobom, nevidljiva, stupa i tvoja mati“

Da se ne lažemo, nema tog Instagrama u koji može ljubav majke da stane.

Aska - crna ovca i pisac. Kalinina i Lazareva mama. Žmuova. Budna već tri veka.