Učiteljica roditeljima: Dok pripremate dete za polazak u školu, postavite sebi nekoliko pitanja

Dragi roditelji,

Ovih dana je počeo upis dece u školu. Uskoro vas očekuju obavezni lekarski pregledi, vakcine i testiranje vaših đaka prvaka. Predlažem vam da dok obavljate sve te neophodne aktivnosti sa svojim mališanima napravite i jedno putovanje kroz svoju prošlost, zajedno sa njima. Ove aktivnosti nisu obavezne, ali će budućim prvacima biti važna podrška u ovom trenutku.

Foto: Canva

Pronađite svoj album sa starim, možda zaboravljenim fotografijama iz vremena kada ste vi bili u vrtiću i školi i krenite. Pričajte im šta ste vi tada radili u vrtiću, čega ste se igrali, kakva vam je bila vaspitačica, kako su vam se zvali najbolji drugari, koje su igračke tada bile aktuelne, koja ste pravila vi tada poštovali, treme koju ste osetili pred važnu priredbu, u koga ste se prvi put zaljubili i svega čega se setite iz tog vremena. Pustite i njih da sa vama podele svoja iskustva, osećanja, pažljivo ih slušajte i zajedno primetite šta se sve promenilo. Uživajte u ovom putovanju sve dok vaš mališan pokazuje interesovanje, a onda se prisetite polaska u školu.

Nastavite ovo putešestvije kroz uspomene i imajte na umu da se sada vaše dete priprema za nešto novo, nepoznato, što ga tek čeka, što ga raduje, a pomalo ili malo više plaši i budi neke nesigurnosti. Imajući ovo na umu pričajte im o tome kako ste se vi susreli sa svojim strahovima i nesigurnostima, ko vam je u tome pomogao.

Šta vas je brinulo i kako ste to rešili? Kome ste se obratili za pomoć? Kako su vaši roditelji bili tu za vas u tim momentima? Pričajte im o svom prijemu prvaka, o svojoj učiteljici i kako ste upoznali i stekli školske drugare za ceo život. Podsećam vas da kakvo god da imate mišljenje i iskustvo sa trenutnim školstvom pričate svojoj deci pozitivno o školi i učiteljici. Pustite ih da vas što više pitaju i odgovorite na sva njihova pitanja. Kako ste se nosili sa školskim zadacima, obavezama, koga ste pitali kada nešto ne znate, kako ste tražili pomoć kada se posvađate sa drugarima ili vas neko dete udari, a kako ste naučili da se iz nekih situacija jednostavno sklonite.

Prošetajte sa svojom decom do njihove škole, upoznajte polako put do nje, prošetajte po dvorištu i uđite unutra ukoliko je moguće. Sve ovo biće oslobađajuće za njih i umanjiće strahove koji postoje. A onda zajedno birajte radni sto, stolicu, pribor za školu i polako opremajte njihov kutak za učenje i izradu domaćih zadataka. Potrudite se da taj kutak ima dovoljno svetlosti i pruža mir koji će im biti neophodan za zadatke koji slede. Neka taj radni prostor i pre polaska u školu bude mesto gde će obavljati neke aktivnosti (crtanje, listanje knjiga, slaganje slagalica, igre plastelinom, seckanje makazama i sl.).

Dete na ovaj način stiče naviku da svoj školski pribor drži na mestu i da ima svoj radni prostor udaljen od televizora, telefona i svega što može da ga ometa u radu.

Dok dete uživa u svom novom radnom prostoru vi obavite razgovor sa sobom. Pitanja koja vam mogu biti od pomoći su:

Da li je moje dete samostalno u jelu, oblačenju i obuvanju, upotrebi toaleta?

Da li samo vezuje pertle, otkopčava i zakopčava rajsferšlus, dugmiće?

Da li je moje dete odgovorno za svoje igračke, knjige, odeću?

Da li i kako odgovara na sadržaje i zadatke koje dobija od vaspitačice u vrtiću?

Da li je sposobno da odloži zadovoljenje svojih potreba (da istrpi, strpljenje)?

Da li i kako rešava konflikte sa vršnjacima?

Da li moje dete uspešno kontroliše svoje emocije?

Šta ako je odgovor na neko od ovih pitanja Ne? Ništa strašno. Ima još vremena do 1. septembra, pa pomozite svom detetu da savlada i te razvojne zadatke. Pružajte mu pomoć i podršku tamo gde izostaje potpuna samostalnost. Hrabrite ga, pomozite, ali ne radite umesto njega. Pohvalite dete kad god uloži neki trud, pohvalite svako ponašanje usmereno na samostalnost i preuzimanje odgovornosti. I verujte u njega. Odgovornost ćete najlakše razviti kroz obaveze koje će dete imati u kući, naravno u skladu sa uzrastom.

Zaduženja unutar kuće treba da služe tome da dete postaje samostalnije i odgovornije i preuzme brigu o stvarima za koje je sposobno. Ako je dete već kao malo sposobno da brine o svojim igračkama, sigurno je sposobno i da misli o tome da li je ponelo sve što mu je potrebno za školu i da li je uradilo svoj domaći zadatak. I verujte u njegove potencijale. Pomozite im da vežbaju strpljenje tako što ćete odložiti zadovoljenje njihovih potreba (ne sve sada i odmah), da sačekaju malo duže od onoga što trenutno mogu. I verujte da mogu.

Igrajte se sa decom društvenih igara i insistirajte na poštovanju pravila. Ne popuštajte i ako se ljuti kada ne pobedi. Važno je da dete nauči da svuda postoje neka pravila koja se moraju poštovati i važno je da nauči da prihvati poraz i pobedu. I verujte da može. Raspitajte se kod vaspitača kako se vaše dete snalazi u kolektivu, kako se uklapa, kako rešava konflikte. Pozitivno govorite o vaspitaču, a za sve nedoumice i nesporazume obratite se njemu lično bez prisustva deteta. On je taj koji veći deo dana provodi sa vašim detetom i može mu pomoći da razvije socijalne veštine. I verujte da može.

I, eto, tako ćete i vi i vaše dete spremni dočekati 1. septembar. I ako sve obavite kako treba neki od vas se mogu u septembru susresti sa regresijom. Verovatno ste već su čuli za taj izraz ili se susreli sa tim na nekom ranijem uzrastu. A šta se u stvari dešava? Usled straha i nesigurnosti od novih zahteva, ljudi, situacija, očekivanja i sl. moguće je da dete počne da se ponaša i funkcioniše nezrelije, nezainteresovanije, neodgovornije, kao da se vratilo na niži uzrast. Dete nije zaboravilo sve što je naučilo. Sve veštine i znanja poseduje i dalje, ali su one trenutno paralisane.

I šta ćemo sada? Da smanjimo zahteve, ispišemo ga iz škole, ljutimo se na njega, preuzmemo njegove obaveze… NE. Ništa od toga .Najpre da razumemo šta se dogodilo, a onda uz puuuno strpljenja i ljubavi podržimo dete. Hrabrimo ga i podsećamo da verujemo u njega i da ono sve to može. Ako baš zapne budite tu za dete i uz njega. I proći će. Neće svako dete ući u regresiju, niti svaka regresija izgleda isto, ali je recept isti: strpljenje, razumevanje, podrška i ljubav. Izgradite bazu emocionalne sigurnosti kojoj će se vaša deca vraćati kada naiđu poteškoće.
Polazak u školu proslavite svečanim ručkom, svečano se obucite, pripremite poklon za vašeg prvaka, neka porodica bude na okupu i neka to bude za vaše đake prvake stvarno dan za pamćenje. Srećno!

Autor: Jelica Jakšić, učiteljica i psihoterapeut u edukaciji