Upoznajte Gigu, junaka prve knjige Jasminke Petrović – razigranog dečaka koji veruje u čuda, pa ih zato i stvara

U petak, 29. marta, biće predstavljena prva knjiga spisateljice Jasminke Petrović – Giga pravi more.

Čudno zvuči, zar ne? Jasminka piše već blizu tri decenije i kako se može, za nekog ko je napisao Leto kad sam naučila da letim, Od čitanja se raste, Hoću kući, reći da predstavlja svoju prvu knjigu?

Ali Giga jeste prvo Jasminkino delo napisano pre tačno 28 godina. Giga je njen poziv na osvešćivanje svima koji ne vide koliko je rat veliko i strašno zlo. Giga je upozorenje za sve nas da nas deca gledaju. U svakom trenutku. I Giga je knjiga uz koju ćete sigurno zaplakati.

Novo, osveženo izdanje ovog romana ilustrovala je Jasminkina ćerka, Ana Petrović, autorka Stripoterapije, a knjiga se pojavila u izdanju Kreativnog centra.

O tome kako se on rodio u Jasminkinim mislima, kako je gradila njegov lik, kako bi danas izgledao i čemu su ga odrasli sve učili, razgovaramo baš sa Jasminkom.

Giga pravi more vaša je prva knjiga. Kako je nastala?

Početkom devedesetih bila sam kreativac u reklamnoj agenciji. Iako sam oduvek volela književnost, nikada nisam pomišljala da ću se jednog dana baviti pisanjem. Međutim, kada su počeli ratni sukobi, osetila sam potrebu da viknem iz sveg glasa: „Ljudi, šta radite?! Deca su svuda oko nas!“ Pošto mi vikanje nije baš jača strana, onda sam tu svoju potrebu iskazala onako kako sam znala i umela – kroz priču. Prvo izdanje knjige Giga pravi more objavljeno je 1996. godine.

Otkud ideja za ovu knjigu?

Povod za pisanje knjige bila je igra mog sina Igora s njegovim prijateljem Gigom. Kada bi se Igor vratio kući sa igranjca, ushićeno bi mi govorio: „Mama, Giga i ja smo napravili planinu!“, „Giga i ja smo napravili more!“ Sledeći put bi viknuo s vrata: „Danas smo napravili prašumu!“ I jednog dana sam poželela da vidim to njihovo carstvo. Otišla sam na poljanče iza zgrade i imala šta da vidim – u travi su uspravno stajala tri drvca koja su se u jednoj tački oslanjala jedno na drugo. Dečaci su trčkarali oko ta tri drvca i uzbuđeno mi objašnjavali: „Ovde je plaža… Ovde je more… A sa ove strane je planina… Vidiš, na njoj je sneg… Sad dođi ovamo da ti pokažemo gde je prašuma…“ Ja sam klimala glavom dok su mi se oči punile suzama. Imala sam osećaj da sam tog trenutka, na tom poljančetu, spoznala beskraj dečje mašte i nevinosti. Krišom sam brisala oči i razmišljala: Zašto ova lepota i dobrota nestaju kada zakoračimo u svet odraslih? Zašto?

Uzrok za pisanje knjige Giga pravi more bio je početak rata devedesetih na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Vesti su bile sve strašnije i mučnije. Vozila sam se šesnaesticom ka Novom Beogradu preko Brankovog mosta i gledala u Kalemegdan. Osećanja su mi se preplitala – bila sam i uplašena, i ljuta, i tužna, i zbunjena, i posramljena, i ponižena, i bespomoćna… Pred očima su mi naizmenično iskakale brutalne ratne slike i slika ona tri drvca u travi. Odakle nama odraslima pravo da kvarimo dečju igru?, pomislila sam. Zar su naše bedne ljudske slabosti važnije od svetlucave i raspevane dečje mašte? Mislim da sam knjigu Giga pravi more počela da pišem na poljančetu iza zgrade, a završila je u gradskom autobusu dok je prelazio reku Savu.

Giga i Cvrčak su deca devedesetih. Njihovo prijateljstvo je snažno i zlata vredno. Šta mislite, da li bi oni danas kao odrasli i dalje bili prijatelji? Ili bi ih svakodnevni život uvukao u vrtlog u kom nemaju vremena jedan za drugog?

Moj predlog je da o ovoj temi porazgovarate s decom. Njihovi odgovori će vas naterati na razmišljanje i izmamiti vam osmehe. Kod dece je sve mnogo zanimljivije, prirodnije i zabavnije. Setite se Malog Princa i njegovog crteža – zmijskog cara koji je progutao slona. Mi, odrasli, na svet gledamo zabrinutog i zamišljenog lica. U stanju smo da zakomplikujemo i najjednostavniju stvar. Uglavnom učitavamo nepovoljan sadržaj jer biti pozitivan nije baš prihvatljivo. Sve manje verujemo u dobrotu, ljubav i prijateljstvo, a sve više govorimo o politici, ekonomiji i tehnologiji. Uzgred, da li se mi viđamo s našim „Gigom“?

Šta se to desi pa deca prestanu da grade svetove, maštaju i prave svoja mora? I kako da tu energiju u njima sačuvamo što je moguće duže?

Opet ću se vratiti na Malog Princa: „Odrasli su mi savetovali da se ostavim crtanja zmijskog cara spolja ili iznutra i da se pozabavim geografijom, istorijom, računom i gramatikom. I tako sam u šestoj godini napustio sjajnu slikarsku budućnost.“ Deca su naša ogledala. Pre nego što ih izgrdimo zbog ovoga ili onoga, zapitajmo se: Da li mi čitamo knjige? Koliko vremena mi provodimo pred ekranima? Da li plačemo kad smo tužni? Kada smo se poslednji put glasno smejali? Da li gradimo svetove, maštamo i pravimo svoja mora? Verujem da rešenje leži u porodičnim odlascima u prirodu, zajedničkim obrocima, dokolici, čitanju, crtanju, gledanju filmova, igri i u zagrljajima. Mnogo zagrljaja.

Prijateljstva u detinjstvu mogu biti istovremeno dragocena i bolna, može se oko njih vrteti čitav jedan svet. Kako da deci pomognemo da nauče da neguju prijateljstvo?

Za negovanje prijateljstva potrebni su vreme, razumevanje, strpljenje, empatija, tolerancija itd. Neophodna je briga, baš kao kad negujemo biljku. Na prejakom suncu biljka će uvenuti, u mraku će uginuti. Ne smemo je zalivati ni previše, ni premalo. Osim svetlosti i vode, za biljku je neophodna odgovarajuća količina toplote. Ovo je jedan način na koji se deci može objasniti kako da neguju prijateljstvo. Drugi način može biti lični primer.

Ovih dana nas očekuje i promocija nove stare knjige čije je ilustracije radila Ana Petrović, vaša ćerka i autorka Stripoterapije. Šta nas očekuje na promociji?

U porodičnoj arhivi sačuvala sam snimak prve promocije, koja je održana pre 28 godina u dvorištu Beogradskog čitališta u Zmaj Jovinoj 1. U petak, 29. marta 2024. godine, u 19 časova u Malom pozorištu Duško Radović prikazaćemo delove tog snimka i podsetiti se starih vremena. O novom izdanju knjige, pored Ane i mene, govoriće naši dragi gosti:

– Ružica Marjanović, profesorka književnosti u Užičkoj gimnaziji i suosnivačica regionalnog književnog festivala Na pola puta

– Ivan Isailović, književni kritičar, urednik u Kontrast izdavaštvu, koscenarista i voditelj emisije Čitalište – čitate li išta? (RTS) i član YT kanala Bookvalisti

– Miloš Živković, naučni saradnik u Institutu za književnost i umetnost, književni kritičar, pisac i član YT kanala Bookvalisti

– Anđelka Ružić, urednica u Kreativnom centru.

Odlomke iz knjige čitaju glumci Cvijeta Mesić i Vojin Ćetković. Promociju prati izložba ilustracija iz knjige.

Sve u svemu, radujem se tom događaju i susretu s dragim čitaocima. Bez njih knjige su obični predmeti koji skupljaju prašinu. Knjige ožive tek kada zaronimo u njih i prepustimo im se.

Dođite na promociju Jasminkine nove/stare knjige. Evo kad i gde: