Predsednik Srbije Aleksandar Vučić predstavio je u subotu u Palati Srbija nacionalnu strategiju razvoja „Srbija 2030“, a jedan od centralnih delova izlaganja posvećen je obrazovnom sistemu — oblasti koju je predsednik nazvao ključnom, ali i onom u kojoj Srbija beleži loše rezultate koji se, kako je upozorio, kreću ka još gorem.
Obrazovanje je svrstano kao peta tačka desetodelnog plana, a strategija predviđa ukupno oko 220 miliona evra za 75 projekata u toj oblasti, što obuhvata unapređenje infrastrukture i programa.
Vučić je posebno istakao dualno obrazovanje kao prioritet. Obraćajući se direktno predsedniku Vlade, pozvao ga je da razmotri takozvani kazahstanski model i istakao da su rezultati Srbije u ovoj oblasti loši i da se kreću ka još gorem — jer se, kako je rekao, zemlja „plaši reakcije“ i godinama odlaže suštinske promene.
Ideju o kazahstanskom modelu Vučić je prvi put pomenuo tokom posete Astani krajem februara, kada je sa tamošnjim predsednikom razgovarao o problemima obrazovanja. Kazahstan je u poslednjih nekoliko godina privukao više od 20 stranih univerziteta koji danas imaju centre u različitim gradovima, postavši regionalni obrazovni centar centralne Azije.
„Napravili smo razliku u odnosu na druge kroz dualno obrazovanje. Krenuli smo dobro, a onda smo se uplašili besmislenih kritika. Ako su nam se svele ideje da skraćujemo časove na 30 minuta…Mi smo ispod drugih zemalja u regionu, sramota me da gledam te tabele. Zato što ljudi ne gledaju da sebe promene, jedan deo nastavnika nam je super, uče, rade, ali o kurikulumu reč nisam dobio o ovom programu. Suštinski ništa nisam video“, rekao je Vučić.
Predsednik je naveo i da je neophodno formirati ne samo posebna odeljenja, već i čitave fakultete za veštačku inteligenciju, uz ocenu da će od toga zavisiti budućnost svake nacije.
Kritički ton prema trenutnom stanju u prosveti bio je jedan od uočljivijih elemenata izlaganja. Vučić je ocenio da kada ljudi govore o reformi obrazovanja, uglavnom misle samo na povećanje plata — a ne na kurikulum i decu. Dodao je da svako ko pokuša da uvede konkurenciju i promene u sistem „dirne u osinje gnezdo“ onih koji, kako je rekao, traže prava samo kroz veće plate, bez ikakvih promena.
Predsednik je rekao da će na 75 projekata biti potrošeno 220 miliona evra, i nabrojao sva mesta gde se rade osnovne i srednje škole.
„Od presudnog je značaja dualno obrazovanje, govoriću o primeru Kazahstana te vas molim da razmotrite to. Rezultati su nam lošiji i kreću se ka još gorem gospodine predsedniče Vlade, samo da to znate. Ovo što mi radimo dodvoravajući se svima, ništa nećemo postići, molim vas da se dodatno angažujete i da pokažete napredak u dualnom obrazovanju. Što se tiče kazahstanskog modela, tamo je reč o saradnji sa inostranim univerziteta, kampusima, slanju mladih na obrazovanje u inostranstvo sa obavezom vraćanja u zemlju“, rekao je Vučić.












Zašto kazahtanski kad imamo bolji i uspešniji – estonski? Ili švajcarski? Tamo su najbolji rezultati na PISA testovima.
Rezultati su katasrrofalni, a za početak malim carevićima treba dati obaveze mnogo pre prava i treba ih vaspitati kao i njihove roditelje kao i ukinuti idiotske radničke savete tj. savete roditelja.
Znaci umesto u 21. vratiti se treba u 19. vek. Bravo.
Neko ko stvarno brine o kvalitetu obrazovanja i rezultatima ne bi predlagao skraćenje časova na 30 minuta što ne postoji nigde u razvijenom svetu. Ta inicijativa potekla je od političara, odnosno od samog predsednika, a ne od nastavnika. Niti bilo koga iz pedagoške struke.
Otvaranjem ekspozitura stranih fakulteta kvalitet našeg visokog školstva dodatno će se urušiti, kao i kriterijumi. Štancovanja diploma ima i sada, naročito na privatnim fakultetima, a onda će se ovaj fenomen samo pojačati. Jer predavači na tim fakultetima neće biti njihovi eminentni profesori iz inostranstva. Biće to čista komercijalni način da se brzo zarade novci, odnosno profiti.
Prema tome, naše obrazovanje, sa ovakvim predlozima, ne ide u dobrom smeru. Naprotiv, dodatno se urušava.
Dugo sam radio u institutu koji pripada Beogradskom univerzitetu. Znam profesore kao zlu paru. Studenti rade doktorate u institutima, po idejama ljudi u institutu i po njihovim rukovodstvima. Profesori Imaju monopol, pa mora lazno da se predstavi da su oni mentori. Traze i novac. Nemaju pojma, prava nauka je u institutima. Ja sam za dovodjenje stranih univerziteta. na pr. Sorbona je u Rumuniji, MIT u Ceskoj itd.
A mislite li da ta diploma Sorbone u drugoj zemlji vredi isto kao u Parizu? I da su to isti predavači? I da je glavni cilj kvalitetnije obrazovanje?
Što se tiče profesora univerziteta, izraz „nemaju pojma“ ne može biti adekvatan, pogotovu ako dolazi od nekog ko nije kompetentan za određenu oblast. Takve procene se najčešće daju za fudbalere, pa ni tamo nemaju osnova. Generalizacije, pojednostavljivanje i predrasude nisu dobri u razgovorima o obrazovanju.
Uostalom, Beogradski univerzitet je na Šangajskoj listi, jedini u regionu. To baš ne može da profesorima koji „nemaju pojma“.
Izjava da su „rezultati u obrazovanju sve lošiji“ sama po sebi nije sporna tema za raspravu. Naprotiv, svako ozbiljno društvo mora da postavlja pitanje kvaliteta sopstvenog obrazovnog sistema. Ali problem nastaje onda kada se ta dijagnoza pretvori u političku retoriku koja ima jasan cilj: da se odgovornost sistemski prebaci na one koji u sistemu imaju najmanje moći — nastavnike i profesore.
Tu se pojavljuje prva logička nedoslednost. Ako je obrazovanje zaista u krizi, onda je prvo pitanje: ko u toj hijerarhiji donosi odluke? Nastavnici ne kreiraju obrazovnu politiku, ne donose budžete, ne odlučuju o reformama, ne uvode eksperimentalne modele nastave, ne menjaju programe svakih nekoliko godina i ne postavljaju direktore škola po stranačkom ključu. Ako se traži odgovornost za sistemske rezultate, onda je elementarno načelo političke logike da se ona traži od onih koji sistemom upravljaju.
U tom kontekstu pojavljuje se i neobično pozivanje na „kazahstanski model“. Upravo tu pitanje postaje ozbiljnije od puke političke izjave. Kazahstan nije zemlja koja se u globalnim obrazovnim istraživanjima — poput PISA testiranja — nalazi u samom vrhu svetskih postignuća. Nije Singapur, nije Južna Koreja, nije čak ni Estonija, koja se u Evropi ističe kao primer uspešne reforme obrazovanja. Kada se kao uzor nudi model zemlje koja nije među vodećim u obrazovnim rezultatima, onda se neizbežno postavlja pitanje: da li je u pitanju ozbiljna analiza ili politički improvizovani argument?
Još je važnije nešto drugo. U javnom diskursu se sve češće ponavlja jedan obrazac: nastavnici se predstavljaju kao grupa koja „samo traži veće plate“. Taj argument ima jasnu populističku funkciju — da se jedna profesionalna grupa prikaže kao sebična i nezahvalna. Međutim, u tom narativu se sistematski izostavlja jedna prosta činjenica: plate nastavnika ne dolaze iz nečije privatne kase, već iz budžeta koji pune građani upravo zato da bi obrazovanje bilo jedan od temeljnih javnih interesa.
Kada nastavnik traži platu dostojnu svog rada, on ne traži privilegiju; on traži da društvo ispuni sopstveni prioritet. Društva koja su obrazovanje zaista postavila kao stratešku vrednost — od severne Evrope do istočne Azije — nikada nisu počinjala reforme tako što su javno ponižavala sopstveni nastavnički kadar.
Ovde se otvara i jedna šira tema političke odgovornosti. Srbija već više od dve decenije formalno postavlja kao svoj glavni strateški cilj ulazak u Evropsku uniju. Taj cilj se posebno intenzivno ponavlja poslednjih godina. Ako već govorimo o rezultatima, onda je legitimno pitanje: koliko je poglavlja u pristupnim pregovorima otvoreno i zatvoreno u poslednjih sedam godina? Ako se od nastavnika traži odgovornost za stanje u obrazovanju, onda bi isto merilo moralo da važi i za političare kada je reč o ciljevima koje sami postavljaju kao nacionalne prioritete.
U suprotnom, dobijamo klasičan primer asimetrične odgovornosti: jedna grupa se stalno poziva na rezultate, dok druga ostaje imuna na istu vrstu merenja.
Istovremeno, u javnom prostoru se gotovo uopšte ne govori o drugim strukturnim problemima koji duboko utiču na institucije: o stranačkom zapošljavanju, o nepotizmu, o ogromnom broju partijskih kadrova u javnim preduzećima i ustanovama, o disproporciji između njihovih primanja i realnih sposobnosti, kao ni o tome koliko takvi mehanizmi podrivaju institucionalnu kulturu jednog društva. Ako je merilo „rezultat“, onda bi se isto pitanje moglo postaviti i tim segmentima sistema.
Postoji još jedan aspekt koji je posebno zabrinjavajući. Populističke mere u obrazovanju — poput skraćivanja časova u izbornim godinama kako bi se pridobili punoletni srednjoškolci i njihovi roditelji — možda mogu doneti kratkoročni politički poen. Ali obrazovanje nije oblast u kojoj kratkoročni poeni prolaze bez posledica. Svaka takva intervencija ostavlja dugoročnu štetu na već krhkom obrazovnom sistemu.
Slično važi i za agresivno favorizovanje privatnih fakulteta ili spektakularne najave dolaska stranih univerziteta. U zemlji koja već ima univerzitet koji se nalazi na Šangajskoj listi, takvi potezi često više liče na marketinšku demonstraciju „reformske energije“ nego na promišljenu strategiju razvoja visokog obrazovanja.
Suština problema je, dakle, dublja od jedne izjave. Kada politička vlast počne da sistemski predstavlja obrazovane ljude kao društveni problem, to nije samo pitanje profesionalne uvrede. To je signal jedne opasne kulturne tendencije: da se znanje i stručnost relativizuju, a da se odgovornost uvek prebacuje na one koji nemaju političku moć.
A društva koja počnu da ponižavaju svoje učitelje retko kada uspevaju da podignu svoje obrazovanje.
Istorija pokazuje upravo suprotno: obrazovni sistemi postaju snažni onda kada se nastavnici tretiraju kao nosioci javnog poverenja, a ne kao pogodan politički žrtveni jarac.
Btw u Rusiji casovi traju 35min.
nije ni to tema, vec da se ovde nepismeni bave obrazovanjem!!!
Uzgred je srpska reč za englesko btw.
Nije mi poznato da u Rusiji časovi traju 35 minuta. Ali, kao što rekoste, možda to i nije tema. U EU, Britaniji, Americi, svuda traju duže – od 40 pa sve do 60 minuta.
Ako prihvatimo vašu generalizaciju da se „nepismeni bave obrazovanjem“ – što nije potkrepljeno argumentima nego predrasudama proisteklim iz vladajućeg političkog diskursa – šta bismo onda mogli da kažemo o političarima?
Ponekad je teško, uz svu moguću propagandu, čak i najveće pristalice vladajuće propagande, ubediti u to da se politikom bave obrazovani i pismeni, a obrazovanjem nepismeni. Ni Volt Dizni ne bi mogao da dočara tu vrstu iluzije.
Svaka čast, Saša.
Svakoj državi je važno obrazovanje i infrastruktura.
Ozbiljna država brine o svim svojim stanovnicima.Srbija nikako da vidi stanovnike starije od 65 godina, koji ne primaju penzije.Iako je u okviru strategije za smanjenje siromaštva (2007.),predvidela uvođenje tzv.socijalnih penzija za starije od 65 godina koji ne primaju penzije.
Borivoje i Saša,
Fantastični komentari. Bravo!
Zasto ne pravimo nas model obrazovanja.Stalno kopiramo druge i zato su nam losi rezultati.
E , svaka čast na komentaru – tekstu !
Samo , teško će shvatiti oni koji to treba da shvate .