Zašto je važno ispraviti ponašanje, a ne emocije kod dece

Deca su rođeni umetnici. Dramatični su i njihove emocije često izgledaju neracionalno i nespojivo sa datom situacijom. Doživljavaju svet na svoj način i u skladu s tim i reaguju i pokazuju osećanja. To ne znači da imaju pravo da pokazuju nepoštovanje ili da se ponašaju ružno prema onima koji ih okružuju.

Foto: Canva

Deca su deo društva i da bi se u njemu osećala dobro, moraju biti naučena da slede neka osnovna pravila, kako ne bi povredili osećaje, emocije i fizički integritet drugih. Društveno-odgovorno ponašanje odgajaju roditelji od kuće u ranom detinjstvu. Istovremeno, deca treba da budu svesna da imaju pravo da izraze svoja osećanja, da pokažu kada su ljuta, tužna, uplašena, uzbuđena itd. Svaki osećaj treba da bude iskusan i svestan.

Potpuno je pogrešno težiti da dete ne bude pod uticajem negativnih emocija. Ako dete misli da ne bi trebalo da bude tužno ili ljuto, učiniće sve što je u njegovoj moći da izbegne ove osećaje, ali to mu neće pomoći da se oseća bolje. Ovo nije zdravo, jer je tuga zapravo lek, onda kada imamo prostora da je izrazimo.

Iz istih razloga, deci od koje se traži da ne izražavaju svoje emocije, posebno ako su negativne, koja se zbog ljutnje ili glasne tuge šalju u svoju sobu, kasnije će odbiti da govore o sebi i svojim osećajima.

Svrha nije da se izmene ili uguše emocije dece, već da se isprave ponašanja koja su te emocije izazvale.

To gušenje emocija se obično postiže sledećim izjavama roditelja:

  • Ne drami.
  • Nije valjda da sad dižeš toliku buku zbog gluposti?
  • Kad prestaneš da plačeš, onda ću ti dati.
  • Prestani da se ponašaš kao beba.
  • Kako možeš da se plašiš toga?

Kako razlikovati emociju od ponašanja?

Pre svega, moramo naučiti da razlikujemo šta dete radi od onoga kako se oseća.

Na primer:

Ljutnja je emocija, udaranje je ponašanje.

Nemoguće je ubediti dete da ne bi trebalo da oseća, ali dobro je pokazati mu kako da se nosi sa neprijatnim osećajima.

Često mnogi misle da je odgajanje mentalno snažnog i stabilnog deteta posledica odgajanja njega ili nje kao samoživog. Ovo je velika zabluda. U praksi, mentalno stabilna deca su ona deca koja prepoznaju različite emocije i sposobna su da biraju zdrave načine da se nose sa svojim osećanjima bez ugrožavanja drugih.

Deca su mnogo otpornija od odraslih, lako se mogu izboriti sa negativnim osećajima, neprijatnim osećajima i anksioznošću.

Kada su deca sigurna, mogu se suočiti sa svojim strahovima bez oklevanja i potražiće načine kako ih prevazići bez ustručavanja. Međutim, ako pustimo dete da misli da je anksioznost sama po sebi loša, onda će on/ona verovatno nastaviti da radi stvari koje će ga samo još više uznemiriti.

Deca moraju biti svesna da su negativne emocije deo života, a osnovna lekcija koju treba naučiti je da ponekad morate delovati upravo suprotno od onoga što osećate.

Na primer:

Odrasli se ponekad osećaju tužno, ali još uvek idu na posao.

Deca moraju da shvate da su svi ponekad prisiljeni da nešto učine ili ne, a često ovaj izbor nema nikakve veze sa emocijama i osećanjima.

Učenje deteta da upravlja svojim emocijama je neprocenjivo.

Kada naučimo dete da su njihove emocije normalna reakcija na moždane aktivnosti i da je sve u redu, vrlo je verovatno da će oni naći društveno primeren način da se s njima suoči, a ponašanje će se ispraviti.

Kako pomoći detetu da razume svoja osećanja?

Označavanje emocija.

Dete se može i treba dobro naučiti da imenuje svoja osećanja. Na taj način će ih moći razvijati.

Na primer: „Vidim da se osećaš stvarno razočarano što danas nećeš izaći u park.“

Zadatak roditelja u ovakvoj situaciji je da pokaže detetu da je moguće suočiti se sa negativnim osećanjima na prihvatljiv način.

Ako se dete ponaša neprimereno, mora razumeti da će doći do posledica. Ako starije dete u porodici razbije bratovu igračku jer je ljuto, mora biti svesno da njegovo ponašanje ne može proći nezapaženo. U takvim trenucima moramo detetu jasno reći da će njegovo ponašanje imati posledice, a ne njegova osećanja.

Emocije ne bi trebalo da opravdaju baš sve akcije. Ako nam dete kaže da nije u stanju da napiše domaći zadatak jer je uznemireno ili tužno, to nije razlog da otkažete ili odložite pisanje domaćeg zadatka. Ovo je način da pokažete detetu da je odgovorno za svoje ponašanje.