10 grešaka koje svi roditelji prave

Kari Kampakis je blogerka, pisac i mama. Kao i većina roditelja, tek kada su deca malo porasla, shvatila je da treba da više razmišlja o onome što je dugoročno bolje za njih jer „ono što decu čini srećnom sa 10 ili 15 godina nije isto kao ono što će ih činiti srećnima sa 25, 30 ili 40 godina“. Vođena izrekom „pripremite vaše dete za put, a ne put za dete“ kao i činjenicom da je sve više prezaštićene dece koja odrastaju u nesrećne odrasle osobe, ona je izdvojila deset stvari koje roditelji rade a koje možda nisu u najboljem interesu dece. Po njenim rečima, ono što smatramo „dobrim roditeljstvom“ može štetiti našoj deci kasnije. Evo deset grešaka koje treba izbegavati:

roditelji-i-deca-1373360683-6846
Obožavamo decu
Mnogi roditelji žive u društvima u kojima se sve vrti oko dece. Decu odgajamo da žive u domovima u kojima su ona centar sveta. Naša deca to, naravno, vole jer je sve podređeno njima. A ni nama to, uglavnom, ne smeta, jer je njihova sreća i naša sreća. Raduje nas da radimo stvari za njih, da kupujemo za njih, i da ih obasipamo ljubavlju i pažnjom.
Ali, mislim da je važno imati na umu da su naša deca napravljena da ih volimo a ne da ih obožavamo. Kada ih tretiramo kao centar sveta, stvaramo lažnog idola. Umesto toga, u domovima treba da promovišemo nesebičnost a ne samoživost.
Verujemo da su naša deca savršena
Jedna stvar koju često čujem od profesionalaca koji rade sa decom (savetnika, nastavnika itd.) je da roditelji danas ne žele da čuju ništa negativno o svojoj deci. Kada se podigne neko pitanje, ili čak izrazi samo zabrinutost, iz ljubavi, reakcija je često napad na onoga ko prenosi poruku.
Istina može da boli, ali kada slušamo otvorenog srca i uma, to je dobro za nas. Možemo da intervenišemo mnogo pre nego što situacija izmakne kontroli. Lakše je izboriti se sa problematičnim detetom nego popraviti lošu odraslu osobu.
Po rečima psihologa, rana intervencija je ključna jer može promeniti tok detetovog života. Deca su „elastična“ i mnogo je lakše efektivno uticati na njih kada su mlada a ne godinama kasnije, kada je problem otišao toliko daleko da je postao deo njihove ličnosti.
Živimo kroz decu
Svi roditelji su ponosni na svoju decu. Kada ona uspeju, srećniji smo nego da smo to sami uradili.
Ali, ako smo previše involvirani i uloženi u njihove živote, teško je videti gde je distanca. Kada naša deca postanu naši produžeci možemo ih doživeti kao našu drugu šansu.
I onda, odjednom, ne radi se više o njima, već o nama. Tada njihovu sreću počinjemo da mešamo sa našom srećom.
Želimo da budemo detetov najbolji prijatelj
Kada sam jednog sveštenika pitala da navede najveću grešku koju vidi u roditeljstvu, on je malo razmislio a zatim rekao: „Roditelji koji nisu roditelji. Neobavljanje teških roditeljskih zadataka.“
Kao i svi, i ja želim da me moja deca vole. Želim da me hvale, cene i poštuju. Ali, ako radim moj posao kako treba, ona će se naljutiti i ponekad me neće voleti. Prevrtaće očima, uzdisati i frktati, i želeće da su se rodila u drugoj porodici.
Želja da budemo najbolji prijatelj svojoj deci samo vodi tome da im previše dopuštamo i donosimo odluke iz očaja, jer se plašimo da ćemo izgubiti njihovo odobravanje. To nije ljubav, sa naše strane, već potreba.
Takmičimo se sa drugim roditeljma
Svaki roditelj ima borbenu crtu. Sve što je potrebno da bi se probudio taj monstrum u nama je drugi roditelj koji pomaže svom detetu da uspe na račun našeg.
Čula sam razne priče, i to o deci u osnovnim i srednjim školama, priče o prekinutim prijateljstvima i izdajama zbog toga što je jedna porodica prešla drugu. Po mom mišljenju, pravi razlog je strah. Plašimo se da će naša deca zaostati. Plašimo se da će naše dete, ako i mi ne upadnemo u to ludilo i ne povučemo svaku vezu koju možemo da dete rano uspe, ostati zarobljeno u mediokritetu do kraja života.
Verujem da deca treba vredno da rade i shvate da snovi ne dolaze servirani na tanjiru već moraju da se preznoje i bore za njih. Ali kada u njih usadimo stav „pobeda po svaku cenu“, dozvoljavamo im da bilo koga pregaze kako bi napredovala, gubimo iz vida karakter.
U adolescenciji karakter nam se možda ne čini važnim, ali kasnije, u odraslim godinama, on je sve.
Propuštamo čaroliju detinjstva
Pre neki dan sam pronašla nalepnicu jagode na mojoj sudoperi. To me je podsetilo koliko sam srećna što svoj dom delim sa malim ljudima.
Jednog dana neće više biti nalepnica na mojoj sudoperi. Neće biti Barbika u mojoj kadi, lutaka na mom krevetu ili Meri Popins u DVD-ju. Moji će prozori biti čisti, bez otisaka lepljivih prstiju, a moja kuća će biti tiha jer će moje ćerke izlaziti sa svojim drugaricama umesto da se odmaraju kući sa mnom.
Odgajanje male dece može biti težak, dosadan posao. Ponekad je to toliko fizički i emotivno iscrpljujuće da poželimo da su deca već porasla kako bi nam život bio lakši. A i zanima nas u kakve će ljude izrasti. Koja će biti njihova strast? Ali, dok projektujemo budućnost pitajući se da li će njihov talenat za crtanje od njih napraviti Pikasa, ili će njihov melodičan glas stvoriti novu Tejlor Svift, može nam se desiti da zaboravimo da uživamo u toj divoti koja nam je pred očima: mališanima u šarenim pidžamama, pričama pred spavanje, golicanju i ushićenoj vrisci. Može nam se desiti da zaboravimo da pustimo našu decu da budu mala i uživaju u tom jednom detinjstvu koje imaju.
Pritisci na decu počinju prerano. Ako zaista hoćemo da pomognemo našoj deci, moramo ih zaštititi od tih pritisaka. Moramo ih pustiti da se zabavljaju i odrastu u svom ritmu tako da 1)mogu da istražuju svoja interesovanja bez straha od neuspeha i 2) ne izgore.
Detinjstvo je vreme za slobodnu igru i istraživanja. Kada požurujemo decu kroz njega, krademo im nevino doba koje nikada više neće doživeti.
Odgajamo dete koje želimo, a ne ono koje imamo
Svi mi, kao roditelji, gajimo snove za svoju decu. Oni počnu kada zatrudnimo, pre nego što uopšte znamo pol deteta. Potajno se nadamo da će biti kao mi, samo pametnija i talentovanija. Želimo da budemo njihovi učitelji tako što ćemo im pružiti naše životno iskustvo na upotrebu.
Ali, ironija roditeljstva je ta da deca prevrnu naše želje naopačke. Tako se dese čudne stvari na koje nikada nismo ni pomislili. Naš posao je da shvatimo njihove sklonosti i usmerimo ih u tom pravcu. Teranje dece da žive naše snove neće proći. Samo kada ih vidimo onakvim kava jesu, možemo zaista moćno da utičemo na njihove živote.
Zaboravljamo da naša dela govore više od reči
Ponekad kada me deca pitaju nešto, kažu mi „Molim te odgovori u jednoj rečenici.“ Dobro me poznaju, ja uvek pokušavam da im prenesem životne lekcije. Želim da ih ispunim mudrošću, ali ono što zaboravljam je da moja dela bacaju senku na moje reči.
Deca primećuju stvari poput toga kako se nosim sa neuspesima, kako se odnosim prema prijateljima ili potpunim strancima, da li kritikujem ili podržavam njihovog oca i sl. Način na koji se ja ponašam i njima daje pravo da rade isto.
Ako želim da moja deca budu dobri ljudi, i ja moram da ciljam na isto. Moram da budem ona osoba koja se nadam da će ona biti.
Osuđujemo druge roditelje i njihovu decu
Bez obzira koliko se ne slažemo sa nečijim roditeljskim stilom, nije na nama da ih osuđujemo. Niko na ovom svetu nije „samo dobar“ ili „samo loš“, svi smo mi mešavine ta dva, društvo grešnika koji se bore sa različitim demonima.
Lično, imam običaj da budem blaža prema drugim roditeljima kada prolazim kroz neki teži period. Kada me moje dete testira, saosećam sa roditeljima koji su u istoj fazi. Kada mi je život pretrpan, opraštam drugima koji dopuste da se stvari otmu kontroli.
Nikada ne znamo kroz šta neko drugi prolazi ili kada će nama biti potrebno malo milosti. I dok ne možemo potpuno da kontrolišemo sve osuđujuće misli, možemo da ih prekinemo tako što ćemo pokušati da razumemo osobu a ne da prebrzo donosimo zaključke.
Potcenjujemo njihov karakter
Ako postoji jedna stvar koju se nadam da ću dobro shvatiti kod svoje dece, to je njihova SRŽ. Karakter, moralna osnova, unutrašnji kompas… Ove stvari su osnova za srećnu i zdravu budućnost. One znače više nego bilo koja ocena ili trofej.
Niko od nas ne može da nametne karakter svom detetu, i u uzrastu od 10 ili 15 godina, karakter neće značiti puno. Decu zanima kratkotrajno zadovoljstvo, ali mi, kao roditelji, znamo bolje od toga. Znamo da, kada deca budu imala 25, 30 ili 40 godina, ono što će im biti značajno nije kako su jednom odigrala utakmicu, ili da li su ušla u školski tim već kako se ophode prema drugima i šta misle o sebi. Ako želimo da naša deca grade svoj karakter, samopouzdanje, snagu i otpornost, moramo da ih pustimo da se suoče sa problemima i iskuse ponos koji sledi kada iz njih izađu kao jače osobe.
Teško je gledati kako deca „padaju“, ali ponekad je to neophodno. Ponekad moramo da se zapitamo da li je naša intervencija u njihovom najboljem interesu. Postoji milion načina da volimo dete, ali u našoj borbi da ih učinimo srećnima treba da imamo na umu da je ponekad potrebna kratkotrajna bol za dugoročan dobitak.

Izvor: najboljamamanasvetu.com/