Autoriteti u životu deteta – da li se roditelj i nastavnik moraju poštovati bez obzira na sve

Sa Nikolinom Milosavljević, dečjim psihologom i psihoterapeutom, razgovarali smo o roditeljskom autoritetu, o tome da li je svaki autoritet dobar, šta znači izraz “pozajmljeni autoritet” i da li decu baš po svaku cenu treba učiti da poštuju autoritet svojih nastavnika.

Šta je zdrav autoritet?

Zdrav autoritet je onaj koji roditelj gradi kroz vođstvo svog deteta. Roditelj sa takvim autoritetom unapred razmišlja o tome koje životne i socijalne veštine želi da njegovo dete vremenom savlada, i u skladu sa tim, razmišlja o svom pristupu i strategiji kako da detetu pomogne u tome. Zdrav autoritet se, takođe, karakteriše time da roditelj poštuje dete i njegov razvojni stadijum (dakle, ne viče na njega, ne postiđuje ga, ne preti i sl), ali isto tako traži poštovanje od svog deteta, uzimajući u obzir njegove kapacitete i uzrast. Na primer, dete od dve godine koje u naletu besa udara roditelja je nešto što se može desiti na tom razvojnom stadijumu zato što je dete u procesu razvoja veština regulacija besa. Roditelj sa zdravim autoritetom će pokazati empatiju prema detetu koje prolazi kroz teška osećanja, ali će u isto vreme na jedan nežan način postavljati granicu, tako što će govoriti detetu da se “mama ne udara”, ali da može da “udara jastuk ili da gura zid kada je ljut”.

Nezdrav autoritet je svakako onaj koji se bazira na ucenama, na previše nagrađivanja, pretnjama i kaznama. Mnogi roditelji smatraju da treba dete ponekad udariti po guzi zato što je to dobro vaspitno i da kroz to grade autoritet, ali istina je da kroz to samo zastrašuju i postiđuju dete, i dete neće naučiti posledice svog ponašanja, već će početi da se boji kazne i da se trudi da je izbegava na sve moguće načine.

Šta je to pozajmljen autoritet?

Svi roditelji nekada pribegnu tom „pozajmljenom“ autoritetu gde za svoje odluke i postavljanje granica daju objašnjenja koja se odnose na neke spoljašnje, nerelevantne razloge (ne možemo da pustimo crtani film, pokvario se daljinski: ne možemo da kupimo čokoladu, mama nije ponela pare…). To naravno, nije strašno ako se dešava retko, ali ukoliko je to model koji roditelj koristi da bi sebi olakšao neke situacije, onda sebi čini medveđu uslugu, zato što tada gubi svoj autoritet. Vremenom deca mogu uvideti da su to izgovori, a da roditelj ne govori autentično i iskreno, što može narušiti odnos sa detetom. Kada je odnos sa detetom narušen, i autoritet više nije jak kod roditelja.

Da li se nastavnički autoritet zaslužuje ili podrazumeva?

Autoritet i poštovanje je nešto što se vremenom gradi. Da bi dete naučilo da poštuje nastavnika potrebno je da razume šta je autoritet i poštovanje. Ukoliko nastavnik želi svoje učenike da nauči šta znači poštovati nekoga kao ličnost i kao autoritet, važno je da to poštovanje i uviđavnost pokažu prema svojim učenicima, zato što deca najbolje uče iz primera. Način na koji nastavnik postavlja granice jeste model koji i dete usvaja i to isto primenjuje prema nastavniku. Često deca, pogotovo u srednjoj školi, mogu da kažu da ne žele da ispoštuju nastavnika i ustanu kada on ulazi u učionicu, zato što ni nastavnik njega ne poštuje (postiđuje, viče, sarkastičan je i sl).

U svakom poslu ima loših ljudi i loših profesionalaca. Šta kad naše dete naiđe na takvog nastavnika? Treba li da ga učimo da, bez obzira na loše metode, mora da poštuje njegov autoritet?

Odlično pitanje. Moj odgovor: treba učiti dete da se zauzima za sebe, ali tako što će se i roditelj povremeno se zauzeti za sebe i svoje dete pred takvim nastavnikom na jedan asertivan način. Kada kažem asertivan, ne mislim agresivan, niti pasivan, već konstrukitvan način.

Kroz to, dete uči kako, kasnije u svom životu i tokom svog školovanja, treba da se zauzimaju za sebe pred autoritetima. Međutim, isto tako, važno je učiti dete koristi – šteti nekog zauzimanja za sebe. Nekada je jako korisno to uraditi zato što će dovesti dugoročno do dobrih rezultata, ali nekada će asertivnost dovesti do veće štete u tom trenutku i tada možda treba zauzeti neki drugi stil komunikacije sa osobom sa kojom se razgovara – nekada možda i pasivniji. Dakle, važno je učiti dete da procenjuje situaciju racionalno i u skladu sa tim birati način zauzimanja za sebe. Ovo je inače jako kompleksa veština, i mnogi ljudi je ne savladaju ni kada su odrasli, zato je važno za svakog roditelja da prvo nauči kako da se asertivno zauzima za sebe i da nauči da procenjuje kada je asertivnost korisna, a kada nije. Kroz to roditelj modeluje i detetu šta treba da radi u određenim kritičnim situacijama.