Biti roditelj znači pripremati mlado i nezrelo biće za život

januar 24, 2016

Biti roditelj, prije svega, znači živjeti i djelati odgovorno i sa pažnjom, pripremati mlado i nezrelo biće za život u ovom svijetu, učiti ga školi života – toj nauci težoj od svih drugih. Roditelj nije roditelj ako nije i rukovoditelj, tj. ako nije onaj ko vodi, usmjerava, svjedoči i životom i riječju koja je živa i djelotvorna samo kada je potvrđena djelom. Veliki svetogorski duhovnik, starac Pajsije, govorio je da svetost roditelja čuva djecu, i zaista, dobar primjer vrijedi više od stotine izgovorenih riječi.
dete-i-roditelji
No, dati dobar primjer može samo onaj ko zna šta je dobro. A vrijeme u kome živimo i koje je u prvi plan izbacilo vrijednosti koje nekada to uopšte nisu bile (samoljubivost, vlastoljubivost, srebroljubivost, ravnodušnost, nepovjerljivost)  ostavljaju sve manje prostora za dobre primjere. Svodeći svoj život na usko materijalne okvire i prihvatajući ideju-vodilju savremenog potrošačkog društva koja kaže: vrijednost stvari je u njihovoj upotrebnoj moći, roditelji su i sami izgubili svijest o pravim vrijednostima.
 
O pravdoljubivosti, hrabrosti, poslušnosti, istinoljubivosti – sve se manje govori a još manje se u skladu sa njima živi: imperativ roditelja postalo je očuvanje fizičkog zdravlja djeteta, zadovoljavanje njegovih želja i prohtjeva, i težnja da mu se omogući što lagodniji život u izobilju.
 
Za svoju posljedicu ovaj vladajući trend ima izraženu ravnodušnost djece i loš karakter. Zavladao je duh mlakosti i neodlučnosti, duh pogubne lijenosti, koji neminovno vodi u svjesno odustajanje od svega što iziskuje i najmanji napor. Sve je rjeđe naći i sve teže u djeci probuditi revnost, usrđe, požrtvovanost u odnosu na ljude i svijet oko sebe, a samim tim i ljubav. A sve češća i prisutnija nego ikada je dosada, koja porađa mnoge zle naklonosti duha.
 
I tako prvobitno dobra i prirodna namjera roditelja – želja da se dijete zaštiti, sačuva od patnje, stradanja i odricanja kroz koje su oni sami možda morali proći – izgubivši svoju mjeru, kroz nerazumnu i neodmjerenu brigu, postaje “medvjeđa usluga”. Ona od djeteta pravi biće nesposobno, i još više nezainteresovano, da se suoči sa sopstvenim životom i svijetom oko sebe. Dobijajući “svijet na dlanu”, dijete nema prilike da sazna njegovu pravu vrijednost koja se spoznaje samo kroz traganje, odricanje i žarko iščekivanje plodova svoga truda.
 
Sve je postalo manje-više dostupno, i zato u djeci zamire ona sveta žudnja, onaj bogomdani damar koji budi iz letargije i pokreće ka boljem, višem i daljem. Nedostaje izgrađivalački mentalitet koji je za naš život nasušna potreba. Otuda je sve češća slika u našim domovima i školama da, na primjer, promaja sa treskom otvara i zatvara prozore, a djeca ili mirno gledaju kako se stakla lome, ili prolaze kao da se ništa ne događa, ili nastavljaju da zure u prazno a sve sa jednom istom mišlju: “Neko će ih već zatvoriti, a taj neko ne moram biti ja!”
 
Po svemu sudeći, i sami roditelji se sve više udaljavaju od onoga što je suština roditeljstva – od odgovorne ljubavi i pažnje koje čine da roditelj za dijete postaje autoritet koji se poštuje i voli, a dijete za roditelja slobodno biće, čija se ličnost uvažava i razumije. Ova ljubav uvijek je spremna na žrtvu, i nipošto ne smije biti posesivna i nasilna. Roditelji svoju ljubav, koja nije prosto i neotuđivo data njima, većzadata na dalje izgrađivanje, ne bi smjeli ničim uslovljavati, niti za nju očekivati zahvalnost. Jer tada ljubav ne bi bila slobodna, a ljubav bez slobode i nije ljubav.
 
Dječije duše vape za slobodom. Međutim, ovu slobodu treba uobličiti i uravnotežiti odgovornošću, da ne bi prerasla u raskalašnost i sve one negativne vidove preslobodnog ponašanja kojima smo svakodnevno okruženi i na ulici, i u školi, i na televiziji. Takvu slobodu, odgovornu, pažljivu, brižnu, ali ne sa brigom koja porobljava, djeca traže u svojoj najbližoj okolini. Ako je ne budu osjetili kod roditelja, posegnuće za idolima i ideologijama ovog svijeta, koje im pod plaštom slobode proturaju mnoštvo šarenih laža, često opasnih po život.  Ne samo slobode da se dovodi nešto ili neko u pitanje, odbija, kritikuje, već i slobode od sebe i svoga; slobode da se bude inspirisan, slobode da se potraže i nađu istina i smisao života, slobode koja je drugo ime za ljubav.
 
Episkop zahumsko-hercegovački Grigorije
 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *


Budite u toku

Unesite vašu imejl adresu

Pratite nas

Pratite nas na društvenim mrežama